16.02.2024 | Blog
Ključ zdravlja
Ključ za zdravlje je uklanjanje oksidativnog stresa iz stanice. Povišenje oksidativnog stresa i zadržavanje oksidativnog stresa povišenim uzrok je kroničnih bolesti. Jedini put djelotvornog uklanjanja patogena je izložiti ga oksidativnom stresu.-Fentonovoj reakciji. To je zapravo način svakog biooksidacijskog liječenja. Djelotvorne terapije zapravo imitiraju način na koji zdravo tijelo uklanja patogene.
Oksidativni stres
Oksidacija je proces uklanjanja, a redukcija vraćanje elektrona prethodno oksidiranim biomolekulama (nukleinske kiseline, molekule proteina, ugljikohidrata, masti, encimi, strukturne molekule). Ova medju izmjena jedan je od najvažnijih bioloških proces. Oksidirane molekule gube svoje biološke funkcije. U reduciranom stanju ponovno su biološki djelotvorne. Na molekularnoj dakle razini za biološki učinak svakog sustava u tijelu važno je prvenstveno jesu li njegove molekule oksidirane ili nisu. S izuzetkom oksidacije koja je način poticanja metaboličkih putova, u svakom drugom slučaju oksidacija molekula je način na koji se pokreće patološki proces u tijelu. Dakle, ako želimo procijeniti jesu li molekule, organi, ili cijelo tijelo zdravi ili nisu trebamo procijenti stupanj njihove oksidacije. Važno je koje su molekule oksidirane, u kojem organu ili dijelu tijela, u kojoj mjeri i koliko su dugo ti dijelovi zahvaćeni oksidacijom. Drugim riječima, bolest je zapravo stanje opsežne, dugotrajne oksidacije organa, tkiva, i cijelog tijela. Oksidativni stres je ekscesivna prisutnost oksidiranih biomolekula, relativno i u odnosu na prisutnost normalnih biomolekula u reduciranom stanju. Prekidanjem oksidirosti prestaje bolest. Svaki stupanj oksidacije koji nadilazi onaj neophodan za pokretanje signalnih metaboličkih putova je patološki.
Uzroci stresa oksidacijom
Sve molekule koje direktno ili indiraktno uzrokuju oksidaciju biomolekula su uzroci oksidativnog stresa. To su za tijelo otrovi. Jednom oksidirana, biomolekula može povratiti svoju normalnu funkciju samo u koliko postoji raspoloživa tvar koja će joj vratiti oduzeti elektron; dakle ako na nju djeluju tvari koje reduciraju.
Dakle, oksidant je otrov koji oduzima elektron normalnoj, zdravoj molekuli , a antioksidant taj elektron vraća biomolekuli i time joj osigurava normalnu funkciju. Toksini su otrovi za stanicu, zovemo ih još i slobodnim radikalima i reaktivnim oksidacijskim spojevima. Jednostavno, ako tvar nema mogućnost oduzeti izravno ili neizravno elektron biomolekuli , ona nije toksin i ne može stetiti tijelu. Kad govorimo o zdravoj prehrani mislimo pod tim upravo to jesu li u nekoj hrani zastupljene tvari koje nakon probave imaju sposobnost reducirati oksidirane dijelove tijela. Na moleklarnom dakle nivou otrov je svaka tvar koja oduzima elektrone, a hrana ili nutrijent je svaka molekula koja taj elektron može vratiti. Zdravlje ovisi dakle o tomu postoji li u tijelu normlnan medjuomjer tvari koje oksidiraju i tvari koje reduciraju; prevaga oksidansa uzrokuje bolest. Je li nešto za tijelo otrovno ili nutritivno vrijedno ovisi zapravo samo o tomu u kojoj mjeri djeluje na oksidacijsko/redukcijsku ravnotežu. Npr. ebola je toliko opasna samo zato jer uzročnik promptno uklanja sav C vitamin u tijelu i u njegovom potpunom nedostatku javljaju se generalizirana krvarenja….Najčešći patogeni koji uzrokuju oksidacijski stres u tijelu su infekcije, a njihovo porijeklo u većine ljudi u parodontu, tonzilama, respiracijskom epitelu i u konačnici crijevu jer se toksini stalno gutaju i time neprekidno obnavlja oksidacijski stres u gastointestinalnom sustavu. Odatle se prenose bilo gdje u tijelo.Oksidacije stanica uzrokuje razne bolesti, ovisno, naravno o afinitetu patogena prema odredjenom tkivu. Ako su ciljni organ (tkivo) sustavi za osiguranje energenata za tijelo, npr. stvaranje ATP-a., oksidacije otrovom može uzrokovati akutno otrovanje i gotovo tenutnu smrt, kao npr kod trovanja cijanidima. Infekcija npr. tonzila nekom bakterijom uzrokovat će oksidaciju tkiva tonzila, umnažanje bakterija u ciljnom tkivu, gutanje i stalno zaražavanje probavnog sustava i polagano širenje oksidacijskog oštećenja drugdje u tijelo. Već postojeći oksidacijsko oštećenje npr. srca, genitalnih organa i sl., olakšat će nastanak klinički manifestnog oštećenja tih organa i uz manje količine novopridošlih otrova….
Indikator oksidacijskog stresa stanice su:
- Nivo unutarstaničnog kalcija
- Nivo unutarstaničnog magnezija
- Nivo nivo unutrstaničnog vitamina C
- Nivo unutarstaničnog glutationa
Posebno je važno obratiti pozornost na vrijednosti unutarstaničnog kalcija. Povišene vrijednosti izravni su znak oksidacijskog stresa. Što su više, to je oksidacijski stres veći. Literaturni podaci pokazuju da su povišene razine unutrstaničnog kalcija lako postižu nekontroliranim unošenjem raznim dijetetskim pripravcima ili prilagodjenom prehranom ili su posljedica bolesti , izravno povezane sa povišenom smrtnošću. Npr. povišen unutarstanični kalcij izravno uzrokuje smrt od srčane kljenuti. Zato treba biti oprezan s nekritičko m primjenom raznijnkalcij suplementa koji se danas naširoko preporučaju, prodaju i uzimaju.
Opširnije
16.02.2024 | Blog
Biofilm
Biofilm je kolekcija patogenih mikroorganizama povezanih s površinom ili medjusobno tvarima koje čine polimer. Normalna mikroflora organizma tzv „dobre bakterije“, ne stvara biofilm. Polimer koji veže patogene u biofilm stvaraju same bakterije i razlikuje se ovisno o soju bakterija koji ih stvara i osobinama mikrookoline, tkiva, u kojem se stvara. Medjustanična tekućina medju vlaknima polimera slobodno cirkulira olakšavajući prehranu kolonija. Zgodno je primjećeno kako stvoreni biofilm zapravo oponaša primitivni organizam. Osim bakterija, biofilm stvaraju gljivice, npr. kandida, kokcidije, trihosporon, a nadjeni su i biofilmom zaštićene kolonije patogena gradje koja se obično pripisuje virusima. U plakovima parodonta ili u genitalnim organima česti su polimikrobni plakovi, kombinacije više sojeva mikroba ili spoj mikroba i gljivica, mikroba, gljiva i parazita itd….. Drži se da je bakterijska vaginoza zapravo posljedica biofilmom prekrivenih i zaštićenih kolonija gram negativnih bakterija, uz posebice često prisutnu gardrnerelu vaginalis. Biofim postoji i intracelularno, dakle unutar stanica.
Ukoliko nisu promptno odstranjeni djelovnjem imunosnog sustva, patogeni u tijjelu uvijek će stvoriti biofilm koji ih štiti i omogućuje im preživljenje. Ispod biofilma aktivni rast patogena je ograničen, ali je stalan. Ni jedan poznati antibiotik ne može uništiti patogene ispod biofilma. Oni ovdje stalno stvaraju nusprodukte metabolizma i stalno uzrokuju intoksikaciju tijela. Biofilm postoji na svim mjestima kronične upale, na svim mjestima fokalnih infekcija i na mjestima gdje bakterije stvore apsces. Biofilm zapravo omogućuje da infekcija postane kronična. Drži se da biofilm može uzrokovati nastanak malignoma, a bakterije zaštićene biofilmom omogućuju i stvaranje plakova ateroskleroze u koronarnim arterijama, karotidama, u ugrušcima koji uzrokuju infarkte, venske i arterijske tromboze, uzrokuju nakupljanje tekućine u perikardu i pleuri, sudjeluju u stvaranju proširenja krvnih žila (aneurizme), nakupljaju se u mozgu , zglobovima i posteljicama uzrokujući tako niz poremetnji trudnoće. Ovaj način remećenja zdravlja patogenima zapravo je puno češći od akutnih infekcija bez obzira jesu li one lokalne ili sistemske jer je svatko od nas tijekom života imao neku infekciju, odnosno bakterije su negdje postojale i stvorile biofilmom zaštićene kolonije koje se uvijek mogu aktivirati. Ovaj vid uzrokovanja kroničnih bolesti rijetko je u fokusu interesa i njemu se malo govori i misli. A zapravo, većina ljudi i ne znajući živi s biofilmom na brojnim lokacijama i ima probleme za koje se pretpostavlja da su osobine njihova tijela i da ih se zapravo ne može izliječiti. Premda biofilmom zaštićeni patogeni mogu postojati svugdje u tijelu, najčešći su u ustima (periodontalni prostor i na jeziku ili unutar punjenih zubnih korijena), sinusima i respiratornom epitelu. Sudeći prema rezultatima brojnih objavljenih istraživanja, biofilmom zaštićene kolonije patogena zapravo su uzrok tih bolesti. Npr. perioodontalni procesi nadjeni su u većine bolesnika s Alzheimerom, kod Parkinsonove bolesti, u oboljelih od sistemskih kolgenoza, jako povećavaju smrtnost od miokardijalnog infarkta, cerebrovaskularnog inzulta. Drže se odgovornim za brojne slučajeve ponavljno izgubljenih trudnoća, za nastanak brojnih komplikacija trudnoće, smatraju se uzrokom neplodnosti, sindroma policističnih jajnika, erektilnih disfunkcija. Uspješno pak izliječenje dovodi do poboljšanja i nerijetko ozdravljenja.
Patogeni u tijelu postoje u dva oblika; kao slobodni, pojedinačno u krvi i tada klinički postoji akutna infekcija ili su u tkivu vezani u oblike biofilma. Zadržavanje patogena na mjestu ranije infekcije je pravilo, a ne izuzetak. U koliko primarna akutna upala nije promptno i temeljito izliječena, patogeni će se uvijek zadržati zaštićeni biofilmom, klinički neprepoznatljivi, ali stalno prisutni. Povremeno, pojedini dijelovi biofilma mogu biti potisnuti u krv i izazvati kliničke simptome akutne infekcije. Kronična infekcija može pak godinama tinjati , npr. sinusitis, prostatitis, otitis, adneksitis, endometritis, uz malo ili nimalo kliničkih simptoma.
Biofilm je rezistentan prema antibioticima: oni slabo i sporo prodiru u biofilm, komponente biofima suprotstavljaju se djelovanju antibiotika ili ga razaraju, efektori imunosnog sustava koji zajedno s antibiotikom eliminiraju patogene ne prepoznaju patogene u biofilmu ili su nedjelotvorni u sredinama biofilma ili pak teško prodiru u njega. Osim toga patogeni u biofilmu sporo rastu, a mehanizam djelovanja antibiotika upravo je utjecaj na prestanak umnažanja patogena i djeluju upoavo na njihov rast i razmnožavanje . Biofilm je nerijetko hipoksičan, a u takovom okruženju djelovanje je antibiotika slabije. Posebno su rezistentni stari biofilmovi. Općenito, kad postoji infekcija na koju ne djeluje antibiotik koji bi prema antibiogramu trebao biti djelotvoran, to obično znači da je infekcija kronična zbog postojećeg biofilma.
Opširnije
11.01.2024 | Blog
Biofilm
Biofilm je kolekcija patogenih mikroorganizama povezanih s površinom ili medjusobno tvarima koje čine polimer. Normalna mikroflora organizma tzv „dobre bakterije“, ne stvara biofilm. Polimer koji veže patogene u biofilm stvaraju same bakterije i razlikuje se ovisno o soju bakterija koji ih stvara i osobinama mikrookoline, tkiva, u kojem se stvara. Medjustanična tekućina medju vlaknima polimera slobodno cirkulira olakšavajući prehranu kolonija. Zgodno je primjećeno kako stvoreni biofilm zapravo oponaša primitivni organizam. Osim bakterija, biofilm stvaraju gljivice, npr. kandida, kokcidije, trihosporon, a nadjeni su i biofilmom zaštićene kolonije patogena gradje koja se obično pripisuje virusima. U plakovima parodonta ili u genitalnim organima česti su polimikrobni plakovi, kombinacije više sojeva mikroba ili spoj mikroba i gljivica, mikroba, gljiva i parazita itd….. Drži se da je bakterijska vaginoza zapravo posljedica biofilmom prekrivenih i zaštićenih kolonija gram negativnih bakterija, uz posebice često prisutnu gardrnerelu vaginalis. Biofim postoji i intracelularno, dakle unutar stanica.
Ukoliko nisu promptno odstranjeni djelovnjem imunosnog sustva, patogeni u tijjelu uvijek će stvoriti biofilm koji ih štiti i omogućuje im preživljenje. Ispod biofilma aktivni rast patogena je ograničen, ali je stalan. Ni jedan poznati antibiotik ne može uništiti patogene ispod biofilma. Oni ovdje stalno stvaraju nusprodukte metabolizma i stalno uzrokuju intoksikaciju tijela. Biofilm postoji na svim mjestima kronične upale, na svim mjestima fokalnih infekcija i na mjestima gdje bakterije stvore apsces. Biofilm zapravo omogućuje da infekcija postane kronična. Drži se da biofilm može uzrokovati nastanak malignoma, a bakterije zaštićene biofilmom omogućuju i stvaranje plakova ateroskleroze u koronarnim arterijama, karotidama, u ugrušcima koji uzrokuju infarkte, venske i arterijske tromboze, uzrokuju nakupljanje tekućine u perikardu i pleuri, sudjeluju u stvaranju proširenja krvnih žila (aneurizme), nakupljaju se u mozgu , zglobovima i posteljicama uzrokujući tako niz poremetnji trudnoće. Ovaj način remećenja zdravlja patogenima zapravo je puno češći od akutnih infekcija bez obzira jesu li one lokalne ili sistemske jer je svatko od nas tijekom života imao neku infekciju, odnosno bakterije su negdje postojale i stvorile biofilmom zaštićene kolonije koje se uvijek mogu aktivirati. Ovaj vid uzrokovanja kroničnih bolesti rijetko je u fokusu interesa i njemu se malo govori i misli. A zapravo, većina ljudi i ne znajući živi s biofilmom na brojnim lokacijama i ima probleme za koje se pretpostavlja da su osobine njihova tijela i da ih se zapravo ne može izliječiti. Premda biofilmom zaštićeni patogeni mogu postojati svugdje u tijelu, najčešći su u ustima (periodontalni prostor i na jeziku ili unutar punjenih zubnih korijena), sinusima i respiratornom epitelu. Sudeći prema rezultatima brojnih objavljenih istraživanja, biofilmom zaštićene kolonije patogena zapravo su uzrok tih bolesti. Npr. perioodontalni procesi nadjeni su u većine bolesnika s Alzheimerom, kod Parkinsonove bolesti, u oboljelih od sistemskih kolgenoza, jako povećavaju smrtnost od miokardijalnog infarkta, cerebrovaskularnog inzulta. Drže se odgovornim za brojne slučajeve ponavljno izgubljenih trudnoća, za nastanak brojnih komplikacija trudnoće, smatraju se uzrokom neplodnosti, sindroma policističnih jajnika, erektilnih disfunkcija. Uspješno pak izliječenje dovodi do poboljšanja i nerijetko ozdravljenja.
Patogeni u tijelu postoje u dva oblika; kao slobodni, pojedinačno u krvi i tada klinički postoji akutna infekcija ili su u tkivu vezani u oblike biofilma. Zadržavanje patogena na mjestu ranije infekcije je pravilo, a ne izuzetak. U koliko primarna akutna upala nije promptno i temeljito izliječena, patogeni će se uvijek zadržati zaštićeni biofilmom, klinički neprepoznatljivi, ali stalno prisutni. Povremeno, pojedini dijelovi biofilma mogu biti potisnuti u krv i izazvati kliničke simptome akutne infekcije. Kronična infekcija može pak godinama tinjati , npr. sinusitis, prostatitis, otitis, adneksitis, endometritis, uz malo ili nimalo kliničkih simptoma.
Biofilm je rezistentan prema antibioticima: oni slabo i sporo prodiru u biofilm, komponente biofima suprotstavljaju se djelovanju antibiotika ili ga razaraju, efektori imunosnog sustava koji zajedno s antibiotikom eliminiraju patogene ne prepoznaju patogene u biofilmu ili su nedjelotvorni u sredinama biofilma ili pak teško prodiru u njega. Osim toga patogeni u biofilmu sporo rastu, a mehanizam djelovanja antibiotika upravo je utjecaj na prestanak umnažanja patogena i djeluju upoavo na njihov rast i razmnožavanje . Biofilm je nerijetko hipoksičan, a u takovom okruženju djelovanje je antibiotika slabije. Posebno su rezistentni stari biofilmovi. Općenito, kad postoji infekcija na koju ne djeluje antibiotik koji bi prema antibiogramu trebao biti djelotvoran, to obično znači da je infekcija kronična zbog postojećeg biofilma.
Brzina stvaranja biofilma je različita, no neuspješno uklonjeni patogeni stvorit će biofilm već 48 sati nakon početka njihova umnažanja. Njegov nastanak mogu spriječiti neke prirodne supstance, a nerijetko je najvažnija pravilno održavanje zuba i gingive, te čišćenje jezika koji je zbog svoje gradje često sjedište biofilmom zaštićenih patogena. Proces stvaranja biofilma jako usporava pravilna funkcija tiroidne žlijezde, normalna fluktuacija spolnih hormona i vrijednosti vitamina C i D, te cinka i magnezija. Biofilm će se stvoriti uvijek, osim ako njegovo stvaranje ne spriječe tvari koje mogu onemogućiti njegov nastanak, mogu ga razoriti ili djelotvornim prodorom u biofilm uspješno uklanjaju same patogene unutar njega.
Opširnije
11.01.2024 | Blog
Biofilm
Biofilm je kolekcija patogenih mikroorganizama povezanih s površinom ili medjusobno tvarima koje čine polimer. Normalna mikroflora organizma tzv „dobre bakterije“, ne stvara biofilm. Polimer koji veže patogene u biofilm stvaraju same bakterije i razlikuje se ovisno o soju bakterija koji ih stvara i osobinama mikrookoline, tkiva, u kojem se stvara. Medjustanična tekućina medju vlaknima polimera slobodno cirkulira olakšavajući prehranu kolonija. Zgodno je primjećeno kako stvoreni biofilm zapravo oponaša primitivni organizam. Osim bakterija, biofilm stvaraju gljivice, npr. kandida, kokcidije, trihosporon, a nadjeni su i biofilmom zaštićene kolonije patogena gradje koja se obično pripisuje virusima. U plakovima parodonta ili u genitalnim organima česti su polimikrobni plakovi, kombinacije više sojeva mikroba ili spoj mikroba i gljivica, mikroba, gljiva i parazita itd….. Drži se da je bakterijska vaginoza zapravo posljedica biofilmom prekrivenih i zaštićenih kolonija gram negativnih bakterija, uz posebice često prisutnu gardrnerelu vaginalis. Biofim postoji i intracelularno, dakle unutar stanica.
Ukoliko nisu promptno odstranjeni djelovnjem imunosnog sustva, patogeni u tijjelu uvijek će stvoriti biofilm koji ih štiti i omogućuje im preživljenje. Ispod biofilma aktivni rast patogena je ograničen, ali je stalan. Ni jedan poznati antibiotik ne može uništiti patogene ispod biofilma. Oni ovdje stalno stvaraju nusprodukte metabolizma i stalno uzrokuju intoksikaciju tijela. Biofilm postoji na svim mjestima kronične upale, na svim mjestima fokalnih infekcija i na mjestima gdje bakterije stvore apsces. Biofilm zapravo omogućuje da infekcija postane kronična. Drži se da biofilm može uzrokovati nastanak malignoma, a bakterije zaštićene biofilmom omogućuju i stvaranje plakova ateroskleroze u koronarnim arterijama, karotidama, u ugrušcima koji uzrokuju infarkte, venske i arterijske tromboze, uzrokuju nakupljanje tekućine u perikardu i pleuri, sudjeluju u stvaranju proširenja krvnih žila (aneurizme), nakupljaju se u mozgu , zglobovima i posteljicama uzrokujući tako niz poremetnji trudnoće. Ovaj način remećenja zdravlja patogenima zapravo je puno češći od akutnih infekcija bez obzira jesu li one lokalne ili sistemske jer je svatko od nas tijekom života imao neku infekciju, odnosno bakterije su negdje postojale i stvorile biofilmom zaštićene kolonije koje se uvijek mogu aktivirati. Ovaj vid uzrokovanja kroničnih bolesti rijetko je u fokusu interesa i njemu se malo govori i misli. A zapravo, većina ljudi i ne znajući živi s biofilmom na brojnim lokacijama i ima probleme za koje se pretpostavlja da su osobine njihova tijela i da ih se zapravo ne može izliječiti. Premda biofilmom zaštićeni patogeni mogu postojati svugdje u tijelu, najčešći su u ustima (periodontalni prostor i na jeziku ili unutar punjenih zubnih korijena), sinusima i respiratornom epitelu. Sudeći prema rezultatima brojnih objavljenih istraživanja, biofilmom zaštićene kolonije patogena zapravo su uzrok tih bolesti. Npr. perioodontalni procesi nadjeni su u većine bolesnika s Alzheimerom, kod Parkinsonove bolesti, u oboljelih od sistemskih kolgenoza, jako povećavaju smrtnost od miokardijalnog infarkta, cerebrovaskularnog inzulta. Drže se odgovornim za brojne slučajeve ponavljno izgubljenih trudnoća, za nastanak brojnih komplikacija trudnoće, smatraju se uzrokom neplodnosti, sindroma policističnih jajnika, erektilnih disfunkcija. Uspješno pak izliječenje dovodi do poboljšanja i nerijetko ozdravljenja.
Patogeni u tijelu postoje u dva oblika; kao slobodni, pojedinačno u krvi i tada klinički postoji akutna infekcija ili su u tkivu vezani u oblike biofilma. Zadržavanje patogena na mjestu ranije infekcije je pravilo, a ne izuzetak. U koliko primarna akutna upala nije promptno i temeljito izliječena, patogeni će se uvijek zadržati zaštićeni biofilmom, klinički neprepoznatljivi, ali stalno prisutni. Povremeno, pojedini dijelovi biofilma mogu biti potisnuti u krv i izazvati kliničke simptome akutne infekcije. Kronična infekcija može pak godinama tinjati , npr. sinusitis, prostatitis, otitis, adneksitis, endometritis, uz malo ili nimalo kliničkih simptoma.
Biofilm je rezistentan prema antibioticima: oni slabo i sporo prodiru u biofilm, komponente biofima suprotstavljaju se djelovanju antibiotika ili ga razaraju, efektori imunosnog sustava koji zajedno s antibiotikom eliminiraju patogene ne prepoznaju patogene u biofilmu ili su nedjelotvorni u sredinama biofilma ili pak teško prodiru u njega. Osim toga patogeni u biofilmu sporo rastu, a mehanizam djelovanja antibiotika upravo je utjecaj na prestanak umnažanja patogena i djeluju upoavo na njihov rast i razmnožavanje . Biofilm je nerijetko hipoksičan, a u takovom okruženju djelovanje je antibiotika slabije. Posebno su rezistentni stari biofilmovi. Općenito, kad postoji infekcija na koju ne djeluje antibiotik koji bi prema antibiogramu trebao biti djelotvoran, to obično znači da je infekcija kronična zbog postojećeg biofilma.
Brzina stvaranja biofilma je različita, no neuspješno uklonjeni patogeni stvorit će biofilm već 48 sati nakon početka njihova umnažanja. Njegov nastanak mogu spriječiti neke prirodne supstance, a nerijetko je najvažnija pravilno održavanje zuba i gingive, te čišćenje jezika koji je zbog svoje gradje često sjedište biofilmom zaštićenih patogena. Proces stvaranja biofilma jako usporava pravilna funkcija tiroidne žlijezde, normalna fluktuacija spolnih hormona i vrijednosti vitamina C i D, te cinka i magnezija. Biofilm će se stvoriti uvijek, osim ako njegovo stvaranje ne spriječe tvari koje mogu onemogućiti njegov nastanak, mogu ga razoriti ili djelotvornim prodorom u biofilm uspješno uklanjaju same patogene unutar njega.
Opširnije
19.12.2023 | Blog
komplikacije stimulacije oulacije-mnogoplodne trudnoće
Uvod
Mnogoplodna trudnoća postoji uz razvoj više od jednog ploda u materištu žene. Prirodna pojavnost blizanaca iznosi 1:80 trudnoća. Učestalost trojaka, četvoraka i ostalih mnogoplodnih trudnoća opada s potencijalom broja blizanaca manje 1 (1:80 blizanaca, trojaka 1:802, četvoraka 1:80ł itd.). Mnogoplodne trudnoće nose povišen rizik za majku i dijete i zahtjevaju pažljiv nadzor u trudnoći. Ukoliko se uspoređuju s jednoplodnim trudnoćama blizanci imaju 6 puta veći rizik umrijeti , a jedno od njih 13 ostat će trajno oštećeno. Djeca rodjena iz mnogoplodnih trudnoća imaju povišen rizik nastanka cerebralne dječje kljenuti i mentalne retardacije . Danas se, medjutim, porast učestalosti komplikacija i rizika umiranja u djece iz mnogoplodnih trudnoća pripisuje prematuritetu. Rizik umrijeti ili razboljeti se, naime, jednak je onom u jednoplodnih trudnoća iste gestacijske dobi . Izuzetak je incidencija neuroloških oštećenja koja su, iz još neutvrdjenih razloga, u usporedbi s djecom iz jednoplodnih trudnoća iste gestacije, neproporcionalno povećana u djece iz mnogoplodnih trudnoća .
Mnogoplodne trudnoće i metode potpomognute reprodukcije
Oko polovica od ukupno zanesenih trojaka, većina četvoraka i zapravo svi petorci i mnogoplodnije trudnoće u ljudi rezultat su stimulacije ovulacije ili poticanja ovulacije u kombinaciji s intrauterinom inseminacijom. U usporedbi s prirodnim zanošenjem u postupcima potpomognutog zanošenja učestalost blizanaca povećana je 20 puta, a trojaka čak 400 puta . Iako je veliki broj zemalja Evrope zakonom ograničio broj embrija koji se mogu vratiti u postupku izvantjelesne oplodnje (IVF), postupci stimulacije ovulacije još nisu posve i svugdje regulirani zakonom. Premda novija izviješća o dugoročnom ishodu ukazuju kako je prognoza u trojaka začetih izvantjelesnom oplodnjom čak bolja od one začetih spontano a, jednoplodnih, blizanca i trojaka iz postupaka izvantjelesne oplodnje istovjetna spontano začetim , a u većini se izvješća starijeg datuma još uvijek strahuje kako je ishod kako jednoplodnih trudnoća tako i blizanaca nakon izvantjelesne oplodnje/intracitoplazmatske injekcije (IVF/ICSI) lošiji nego kod istoplodnih spontano zanijetih trudnoća . Razlog tomu nije poznat. Potencijalni uzroci mogu biti brojni: isti razlozi zbog kojih je ranije bilo nemoguće zanijeti ili iznijeti trudnoću, maternalni činitelji kao što su stres u trudnoći, stimulacija ovulacije koja prati IVF postupak ili postupak IVF-a sam po sebi .
Stimulacija ovulacije
Čak 6.8-17% žena koje su uzimale klomifen citrat u svrhu poticanja ovulacije zanosi blizance . Moguće su nerijetko i troplodne, pa i višeplodnije trudnoće . Korištenje klomifen citrata početno s trećim ili četvrtim danom ciklusa potiče, naime, nerijetko sazrijevanje više folikula. Mnogoplodne trudnoće mogu se izbjeći davanjem ovog lijeka kasnije, npr. od 5. dana ciklusa (5-9 dan ciklusa), u vrijeme kada je dominantni folikul već izabran.
Nakon poticanja ovulacije gonadotropinima blizanačke trudnoće javljaju se u oko 25% slučajeva, troplodne, četvoroplodne i ostale mnogoplodne trudnoće u čak 7%. Multiple implantacije pozitivno koreliraju s brojem folikula potaknutih na rast, s dobi bolesnice (<32 godine) i s vrijednostima estradiola (>862 pg/ml) . Primjećeno je kako broj folikula potaknutih na razvoj može biti manji ukoliko se doza gonadotropina tijekom faze odabira folikula smanji, a da kasnije nema smanjenja učestalosti trudnoća. Niže doze gonadotropina za indukciju ovulacije orginalno su opisane kod bolesnica sa sindromom policističnih jajnika. Ovakav način stimulacije ovulacije uzrokuje niže vrijednosti estradiola u serumu, a trajanja folikularne faze je dulje. Iako je dnevno dat broj ampula manji, ukupan broj ampula sličan je kao i kod kratkotrajne stimulacije. Čak i kod primjene niskih doza gonadotropina velik broj folikula može postići ovulatornu veličinu.
Ukoliko se prilikom stimulacije ovulacije ultrazvučno nađe više od tri zrela folikula biramo izmedju tri mogućnosti kojima se smanjuje vjerojatnost mnogostrukog zanošenja. Prva je mogućnost odustajanje od kompletnog postupka uz zabranu koitusa. Druga mogućnost kako spriječiti mnogostruku trudnoću je da u bolesnica kod kojih smo izazvali poliovulaciju učinimo konverziju prema IVF postupku. Nedostatak ove metode je zahtjev za postojanjem IVF centra u neposrednoj blizini. Treći pristup kojim se smanjuje učestalost multiplih trudnoća kod tehnika koje se oslanjaju na fertilizaciju in vivo je transvaginalna aspiracija folikula sa svrhom smanjenja broja ovulatornih oocita.. Ova metoda je vrlo sigurna obzirom da se neželjeni učinci kao što su infekcije i intrabdominalno krvarenje javljaju u manje od 0.5% slučajeva.
IVF
Na početku primjene postupaka metoda potpomognute reprodukcije mnogostruke trudnoće bile su tolerirane kako od strane liječnika tako i od strane bolesnika obzirom da su predstavljale kompenzaciju za relativno slabu uspješnost IVF-a. Tako je u Velikoj Britaniji 1985. učestalost živorođenih po ciklusu iznosila 8.6%, da bi se 1996. popela na 15.0%, a 1997 na 16.4%. Do nedavno se smatralo kako učestalost kliničkih trudnoća raste ukoliko se u materište vraća više embrija. Ranih 90-tih retrospektivna analiza 1915 transfera zametaka nakon IVF-a prikazala je odnos između broja prenesenih embrija i učestalosti trudnoće: 11.9% nakon prijenosa jednog, 19.0% nakon prijenosa dvaju embrija i 34,1% nakon prijenosa triju embrija . Kako bi povisili uspješnost mnogi centri vraćali su u maternicu veliki broj embrija. Rezultat su dramatično povećana učestalost mnogoplodnih trudnoća.
Početkom 90-tih došlo je do novih saznanja. Uvođenje metode ICSI i metode kiruškog dobivanja spermija, bile su prekretnica u liječenju muške neplodnosti. Dodatno, utvrđeno je kako implantacijski potencijal u materište prenesenih embrija dominantno ovisi o morfološkim parametrima, a ne o samom broju vraćenih embrija. Napredovanje tehnologije IVF dovelo je da se umjesto dotadašnjeg dostignutog vrška učestalosti implantacije s tri embrija, maksimum može dostići s dva kvalitetna embrija. Danas je u većini zemalja postignuta ukupna učestalost trudnoća po ciklusu od 30-40%, čak i nakon vračanja dvaju embrija. Poslijednjih 5 godina u Finskoj nije učinjen niti jedan prijenos triju embrija.
Prihvaćanjem postupka vraćanja dvaju embrija učinjen je velik korak naprijed u prevenciji zanošenja trojaka ili četvoraka, ali malo se napravilo u prevenciji zanošenja blizanaca koji se još uvijek zanose u 20-35% trudnoća nakon IVF-a. U nekim zemljama kao npr. Finskoj samo jedan se embrija vraća u 50% svih postupaka i time se pojavnost blizanaca jako smanjila. Vraćanje samo jednog embrija po ciklusu jedino je rješenje kojim se broj multiplih trudnoća može smanjiti na vrijednosti prirodnih ciklusa (»1% ). No time bi se značajno smanjila učestalost trudnoća i poroda nakon IVF-a, pa je ovo još uvijek neprihvatljivo. Jedino prihvatljivo rješenje individualizacija je strategije cjelokupnog postupka pa tako i načina i broja prenesenih embrija.
Načini smanjenja rizika nastanka mnogoplodnih trudnoća u IVF postupku
U Evropskim zemljama učestalost multiplih trudnoća nastoji se smanjiti limitiranjem broja embrija koji se vraćaju u materište. Vraćanje dvaju najkvalitetnijih embrija preporučeno je kao standarna postupak poslijednjih 10-tak godina (19). Stagnacija ili smanjenje broja troplodnih trudnoća primjećena je nakon uveđenja ovog standarda. Pojavnost blizanaca ostala je ista; oko 25%. U poslijednje vrijeme predložen je prijenos samo jednog embrija. Evropske studije iz početka 90-tih godina u bolesnica kod kojih se vraćao samo jedan embrij nisu davale obećavajuće rezultate. Međutim uvođenjem kriterija za izbor embrija s dobrim implantacijskim potencijalom kao i načina prepoznavanja bolesnica sklonih zanošenju mnogoplodne trudnoće postavljene su osnove za uvođenje selektivnog prijenosa jednog embrija. Povećanu sklonost zanošenju multiplih trudnoća imaju žene mlađe od 34 godine, poglavito prilikom prvog i vjerojatno drugog postupka IVF-a. U većini programa više od 90% blizanaca dogode se u prva dva ciklusa IVF-a. Kako bi se elektivni prijenos jednog embrija uopće mogao učiniti potrebno je definirati embrije s visokim implantacijskim potencijalom. Još uvijek je nerazjašnjeno pitanje može se li se takav embrij identificirati još u stadiju zigote ili je potreban njegov daljni razvoj prema ranim stadijima diobe ili čak stadiju blastociste. Predpostavlja se kako perifolikularni protok krvi kod stimuliranih ciklusa može služiti za prepoznavanje oocita s dobrim implantacijskim potencijalom. Dosadašnje studije pokazale su kako manje od 40% folikula koji svojim izgledom i veličinom odgovaraju periovulacijskim zapravo imaju obilježja protoka koji odgovara onom opisanom u perspektivnih oocita. Kada se iz takvih oocita razviju embriji postiže se učestalost implantacije od 50-60%. Određivanje perifolikularnog protoka i izbor oocita s velikim izgledom biti uspješno implantirana, možda će imati važnu ulogu u odredjivanju broja vraćenih embrija bez ugrožavanja ishoda stimuliranog ciklusa.
Scott i Smith su 1998. opisali metodu identifikacije kvalitetnih embrija prateći morfologiju u pronuklearnom stadiju, uz općenitu učestalošću implantacije od 28%. Obzirom da njemački zakon dopušta selekciju embrija samo u pronuklearnom stadiju, u toj državi vođena je prospektivna analiza koja je koristila opisanu metodu Našli su kako zigote s morfološkim zbrojem iznad 13 imaju implantacijski potecijal od 22% , one s nižim samo 4% .
Za određivanje implatacijskog potencijala embrija još se uvijek najviše koriste morfološke karakteristike koje embrij pokazuje drugi odnosno treći dan od fertilizacije. Karakteristike embrija vrhunske kvalitete uključuju: izostanak multinukleiranih blastomera, maksimum od 20% fragmentacije, postojanje 4 ili 5 blastomera drugog dana, odnosno namjanje 7 trećeg dana nakon oplodnje.
Usporedno s promjenama u načinu kultivacije embrija povećao se broj onih koji dosižu stadij blastociste (oko 40%). Blastocista ima najveći implantacijski potencijal pa bi prijenos blastociste trebalo primjenjivati kao metodu smanjenja učestalosti multiplih trudnoća i kod pacijenata s ponavljanim izostankom implantacije. Ovaj način još nije općenito prihvaćen. Razlog je vjerojatno problem odabira najperspektivnije blastociste, povišena opasnost da kod produljene kultivacije izostane razvoj blastociste, opasnost da ostane manje embrija za krioprezervaciju i nedovoljno iskustvo sa zamrzavanjem blastociste.
Najnovije metode poticanja ovulacije niskim dozama gonadotropina uz uporabu analoga hormona koji oslobadja gonadotropine (gonadotrophin releasing hormon agonist, GHrH agonista) omogućuju rast manjeg broja kvalitetnih folikula. Dobivene kvalitetne oocite omogućuju dobivanje manjeg broja kvalitetnijih embrija. Na taj način, za moderne IVF postupke prestaje potreba poticanja mnogostruke folikulogeneze. Što više, danas se sve češće nastoji postići kvalitetna monofolikulogeneza u pacijentica koje se podvrgavaju inseminaciji ili izvantjelesnoj oplodnji .
Kada bi se u trećine postupaka vraćao samo jedan izabrani embrij učestalost zanašanja blizanaca postepeno bi opala s današnjih 25-30% na 12-15%. Zemlje u kojima su troškovi IVF-a pokriveni od strane socijalnog osiguranja vrlo su brzo prihvatile tu politiku, dok zemlje u kojima bolesnici sami plaćaju postupak ovu preporuku slijede sporije. Veliki troškovi koje plaćaju bolesnici guraju liječnike na vraćanje dvaju ili čak triju embrija kako bi što prije došlo do trudnoće, pa čak i pod cijenu nastanka mnogoplodnih trudnoća. Tipičan primjer toga su Sjedinjene Američke Države gdje cijena jednog postupka od otprilike 10 000 USD uzrokuje prosječan prijenos triju do čak pet embrija.
Još jedna od metoda kojom se nastoji smanjiti učestalost mnogoplodnih trudoća je vršenje IVF-a u prirodnom ciklusu. Ova je metoda prikladna samo za žene koje normalno ovuliraju te se ne preporuča ukoliko treba učiniti ICSI. Smatra se da su potrebna 3-4 ponavljana pokušaja u prirodnom ciklusu kako bi se postigla stopa trudnoće stimuliranog ciklusa. Prednosti prirodnog ciklusa su niži troškovi, može se ponavljati svaki mjesec, nema rizika nastanka sindroma hiperstimulacije te mnogostrukih trudnoća. Predpostavka prirodnog ciklusa je: jedna oocita, jedan embrio, jedno dijete.
Embrio/fetalna redukcija
Embrio/fetalna redukcija je treći način kojim se smanjuje broj mnogoplodnih trudnoća i koristi se širom svijeta. Unatoč kolaborativnim podacima koji su prijavili zadovoljavajući ishod za djecu i minimalan rizik za majku ovakav postupak povlači za sobom ozbiljne etičke i psihološke poslijedice . Može biti indiciran u slučajevima gdje su zaneseni četvorci ili trojci, ali nikada ne može biti prihvaćen kao metoda redukcije blizanaca.
Postupak se uglavnom izvodi između 9. i 12. tjedna gestacije.Opisani su i slučajevi gdje je redukcija izvršena s 24 tjedna, no uspješnost je najveća ukoliko se izvodi u ranoj trudnoći. Postupak se izvodi ambulantno. Pod kontrolom UZV uvodi se igla kroz abdomen ili vaginu te se u fetus injicira kalijev klorid. Učestalost spontanih pobačaja povezanih s ovim postupkom iznosi 4-5%. Maternalna infekcija je rijetka. Prijevremeni porod događa se u oko 75% slučajeva. Odluka o multifetalnoj redukciju može biti traumatično iskustvo. Parovi koji su investirali toliko vremena, novaca i energije da bi došli do trudnoće uglavnom su nepripremljeni za takvu odluku. Stoga bi prije svakog postupka potpomognute reprodukcije trebalo bračni par upoznati s mogućnosti zanošenja i rizicima iznošenja mnogoplodnih trudnoća i objasniti im kako je redukcija broja plodova metoda izbora u koliko se, i pored svih načina kojima se ona nastojala izbjeći, mnogoplodna trudnoća ipak dogodi.
Opširnije
19.12.2023 | Blog
Candida albicans je gljivica koja živi u tamnim i vlažnim dijelovima tijela i normalno se nalazi u probavilu čovjeka, mokraćnom, genitalnom sustvu i na koži.. Nema je slobodne nigdje u prirodi. Zdravo tijelo regulira njezin broj i u zdravom tijelu ne čini probleme. U organizmu koji je bolestan, posebno uz imunološke deficijencije ili pretjeranu kiselost, počinje se nekontrolirano razmnožavati i stvarati probleme. Drži se da kandida čini probeme gotovo polovini ljudi, u onih s alergijama probleme čini i puno češće. U nekih je osoba cijeloživotni problem; nakon kratkotrajnog poboljšanja, ponovno se opetovano vraća i ti ciklusi traju u nedogled…..
Uvjeti za pojačano razmnožavanje kandide
Uz poremetnje imuniteta tijelo nije sposobno kontrolirati razmnožavanje kandide i ona se lako veže za sluznicu probavila i genitalnog sustava. Isto se dogadja uz pojačanu kiselost tijela, unošenjem šećera i razaranjem normalne bakterijske populacije kože i sluznica. Nekontrolirano razmnožavanje češće je u starih ljudi i djece, bolesnika s malignim bolestima, nakon nekontrolirane i česte uporabe antibiotika, kortikosteroida, imunosupresiva. Česta je u dijabetičara. Pojačano razmnažanje kandide prati hormonalnu neravnotežu (kandida ima receptore za estrogene i progesteron), trudnoću i stres. Neki teški metali (živa, olovo) takodjer pogoduju razmožavanju kandide, slično kao i klorirana voda. Kandidijazi su sklone i žene koje uzimaju peroralnu kontracepciju, često se peru alkalnim sapunima koji mijenja normalnu bakterijsku floru sluznice, koriste higijenske uloške od neprirodnih materijala i razna druga kemijska sredstva radi modernih boja ili mirisa.
Simptomi
Prisutnost proširene kandidijaze mogu pratiti sasvim nekarakteristični znakovi: umor i nedostatak snage, depresija, anksioznost, glavobolje, kašalj, bolovi u mišićima i zglobovima, gubitak pamćenja, izrazita osjetljivost prema kemikalijama, ponavljanje mokraćne infekcije, osećaj ošamućenosti, akne. Kronični umor i neraspoloženost mogu biti i jedini znak ove bolesti. Isto tako osoba može pokušavati smršaviti, a to nikako ne uspijeva. Češće se, medjutim, jave i simptomi zahvaćenosti pojedinog organa:
- Probavni simpromi poput nadutost, bolova u trbuhu, povremenih proljeva ili razdoblja zatvorenosti. Kandida luči otrove koji su glavni razlog ovim lokalnim problemima u crijevu, no problem postaje još veći kad se ona proširi u limfni sustav crijeva i dalje u krv. Prisutnost otrova u limfnom sustavu crijeva jako slabi imunosni odgovor cijelog tijela. Otrovi iz krvi prodiru u jetru i slabe njezin rad, pa su izravni uzročnici umora, općeg lošeg osjećanja, slabosti. Daljnjim širenjem u druge organe uzrokovat će probleme i u mišićima, zglobovima, drugim parenhimnim organima, mozgu itd…..Posebno teške znakove intoksikacije možemo očekivati početkom liječenja kada se velika količina tih otrova oslobadja iz uništenih gljivica. Iz probavnog sustava kandida se lako širi na genitalne organe.
- Koža može biti iritirana, crvena, svrbi i peče, na njoj se vide različite promjene od crvenila do urtikarije i ekcema
- Kandidu može pratiti stalno izlučivanje iz nosa, kašalj, stalna iritacija sluznice nosa i grla, dispneja…
- Žene osjećaju pojačani iscjedak iz rodnice, neugodno peckanje, muškarci puno rjedje osjećaju tegobe. U oba spola neugoda se posebno često javlja nakon odnosa, a tada nije rijetka ni bol, pogotovo kod žena. Kronična, neliječena ili loše liječena kandidijaza sve se češće povezuje i s poremetnjama ciklusa.
Neliječena kandidijaza može se proširiti cijelim tijelom i uzrokovati tešku intoksikaciju. Zbog oslabljenosti imunosnog sustava osoba će postati izrazito osjetljiva na razne infekcije i postati trajno bolesna. Slabost imunosnog sustava olašava razvoj malignih bolesti i alergične reakcije gotovo na sve, pa i inače posve bezopasne supstance.
Dijagnostika Kandide
Kandida se normalno nalazi u stolici čovjeka, no koncentracije iznad 20 kolonija u uzorku smatraju se povišenim.
Dijagnoza u području genitala postavlja se mikroskopskim pregledom razmaza obriska uzetog s vagine, glansa penisa ili prepucijuma. Crvenilo i bijele naslage su karakterističan nalaz koji će iskusan liječnik lako povezati s kandida infekcijom. Kod plućnog oblika postavlja se dokazom kandide u iskašljaju.
Postojnje kandide lako mogu otkriti bioenergetski uredjaji (BICOM, SCIO)…
Liječenje
Ključnu ulogu u liječenju kandide ima promjena prehrane; glavno je potpuno prestati s uzimanjem šećera.
Uz to potrebno je izbjegavati pšenicu i sve pšenične proizvode, alkohol, kvasac, voće (osim limuna), ocat, fermentirane prozivode i sve namirnice na koje tijelo pojačano reagira. Bar 6 tjedana bilo bi dobro izbjegavati mlijeko i sve mliječne proizvode. Ako primjetite da se nakon neke namirnice tegobe vraćaju, izbjegavajte je trajno. Izbacite sintetiku i koristite rublje od prirodnog materijala.
Postoje brojni lijekovi koji lokalno i sistemski uništavaju gljivice. Isto tako brojni su prirodni preparati koji se mogu koristiti. U novije vrijeme gljivice je lako ukloniti posve sigurnim i neškodljivim bioenergetskim tretmanima (SCIO). U koliko se način života i prehrane trajno promjeni, jednom izliječena kandidijaza ne mora se nikada više vratiti.
Opširnije
