19.02.2026 | Blog
Zašto i energetska medicina?
Svaka naša stanica ima elektromagnetsko polje određene frekvencije. Energetsko polje i specifičnu frekvenciju imaju i misli, želje, strahovi….Sve dakle stanice u nama, kao i naše reakcije medjusobno se razlikuju svojom frekvencijom. Razlikuju se po tom jedinstvenom energetskom potpisu i medjusobno prepoznaju i djeluju jedna na drugu; stanica na stanicu, emocija na stanicu, frekvencija pojedine stanice na emociju; sve je u stalnoj interakciji. Tim putem stanice međusobno komuniciraju i obavljaju sve procese nužne za život. Kada smo u ravnoteži i kad nema poremetnji svi naši sustavi titraju svojim specifičnim frekvencijama i zdravi smo. Otrovi, paraziti, oštećenja kemijska, fizička, tuga, strah itd. mijenjaju frekvenciju stanice i ravnoteža prestaje. Što je veći otklon i što duže traje, to su posljedice veće, no u početku zapravo ne zamjećujemo ništa. S produbljivanjem poremetnje i s njenim trajanjem javljaju se nespecifične smetnje kao umor, neraspoloženje, nesanica ili razdražljivost, a kasnije, ovisno o osjetljivost pojedinog organa ili sustava bolesti koje nas onemogućavaju u svakodnevnim aktivnostima i bitno smanjuju kvalitetu življenja. Bolest se najčešće ispoljava na jednom organu ili dijelu tijela, no bolestan je zapravo cijeli organizam. Energetska medicina, koristeći informacije i frekvencije – univerzalni jezik živog organizma, daje upute stanicama kako se vratiti u ravnotežu. Sustav vraća homeostazu i aktivira vlastite mehanizme oporavka-simptomi, ako ih ima, polagano se povlače, a bolest prestaje.
Nakon desetljeća rada zapadnjačke medicine u okviru svoje struke, shvatila sam da nešto nedostaje. Postoje bolesti i stanja gdje i pored ogromnog napretka klasične alopatske medicine ne uspijevamo riješiti probleme, ili je učinak slabiji ili kratkotrajniji od zadovoljavajučeg. Nerijetko posežemo za operacijom kada ona možda nije potrebna ili još nije potrebna. Rascjepkanost specijalnosti i subspecijalnosti sve je veća, no ne i naš učinak na bolest pojedinca. Nedostaje pristup čovjeku kao individui i kao cjelini. Najprije sam otkrila homeopatiju. Potom, uz upoznavanje mehanizma djelovanja homeopatskih remedija i energetsku medicinu. I jedno i drugo otvorilo mi je novi svijet, svijet koji poštuje prirodne zakone, prirodne mehanizme iscjeljivanja, koristi lijekove iz prirode i potiče tijelo na samoiscjeljenje. Vjerujem da kombinacijom ovih pristupa, alopatske medicine, homeopatije i energetske medicine, i dijagnostika i liječenje mogu biti značajno učinkovitiji. Kao specijalist i subspecijalist svojih struka dugogodišnjeg iskustva, a nakon završetka Akademije za homeopatiju i Edukacije iz kvantne energetske biomedicine mogu jednostavno izabrati ispravan dijagnostički postupak i metodu liječenja za svakog pacijenta specifično. Nekome treba samo običan pregled uz dodatni UZV, nekome detaljan homeopatski razgovor, a nekome potpuna kvantna dijagnostika. Izbor lijeka i načina liječenja takodjer je specifičan. A, ne manje značajno, homeopatija i kvantna medicina bezbolne su i potpuno neštetne za čovjeka.
Opširnije
17.02.2026 | Blog
Zašto homeopatija?
Homeopatija kao medicinska disciplina postoji nekih 200 godina i danas je, nakon kineske narodne medicine, najčešće korišten način liječenja u svijetu. U mnogim zemljama Zapada nerijetko se koristi paralelno s metodama „zapadnjačke“ alopatske medicine (Engleska, Francuska, Njemačka, Italija). Sve je više dokaza kako upravo takav, holistički pristup liječenju daje odlične rezultate.
Još je Hipokrat prije više od 2000 godina tvrdio da se bolest može liječiti korištenjem principa sličnosti „slično se sličnim liječi“, premda se vjerovanje u ovaj princip nalazi već u spisima o načinima liječenja starog Egipta. Nakon Hipokrata liječnici su na ga napustili i zamijenili uputama grčkog liječnika Galena, koji je liječio po načelu „suprotno se liječi suprotnim“ što je temelj alopatske medicine. Ta medicina koristi sintetičke pripravke i najčešće uspješno uklanja simptome bolesti. Homeopatija koristi prirodne preparate i može ukloniti uzrok bolesti. To je temeljna razlika.
U 16. stoljeću Hipokratovu ideju o liječenju „sličnim“ oživio je Paracelsus von Hohenheim liječeći živom oboljele od sifilisa. Primjetio je da živa davana zdravim ljudima izaziva simptome jednake onima u oboljelih od sifilisa. Godinama kasnije, Samuel Hahnneman, svestran čovjek koji je govorio 8 jezika, bavio se kemijom i farmacijom, prevodio stare knjige i tekstove postavio je prave temelje ovoj medicinskoj disciplini. Godine 1813 za vrijeme epidemije tifusa koja je zahvatila Napoleonove trupe Hahnemman je homeopatski tretirao 180 ljudi od kojih je samo jedan umro. Isprobavao je djelovanje različitih tinktura koje je razrjeđivao i vršio protresanje i time potenciranje lijekova. Hahnemman je uveo pojam vitalne sile koja jednostavno znači sposobost organizma da održava čovjeka zdravim, a čija poremetnja vodi u bolest. Klasična homeopatija liječi korigirajući vitalnu silu bolesnika.
Radeći kao liječnik, praktičar bio je nezadovoljan medicinskim navikama svog vremena. Osuđivao je metode kao što je puštanje krvi, izazivanje povračanja, davanje opijuma. Ovakvim postupcima pacijenti su izlagani neugodama i ozbiljnim posljedicama. Prvenstveno „ne skoditi“ Hipokrata postala je i njegova mantra, U njegovo vrijeme malarija je bila fatalna bolest. Došao je na ideju da napravi eksperiment na sebi. Svakodnevno je uzimao kinin, koji se tada koristio u liječenju te bolesti i na svoje čuđenje dobio je simptome malarije usprkos činjenici da od nje nije bolovao. Pokusima na sebi uvjerio se da i razna druga sredstva mogu izazvati simptome bolesti koju liječe. Bio je toliko fasciniran ovim saznanjem da je razvio sustav liječenja po kojemu se svaka bolest tretira onim sredstvima koje na zdravom čovjeku izazivaju simptome te bolesti (npr. kod rezanja luka javlja se vodenasti iscjedak iz nosa i suzenja očiju, ako se takvi simptomi razviju kod prehlade ili alergije pomoć može biti homeopatski pripravak Allium cepa -crveni luk). Pokusi na zdravim pojedincima, „dokazivanje“, i danas je način upoznavanja učinka supstance na čovjeka. Eksperimenata na životinjama samo u svrhu istraživanja lijeka u homeopatiji nema.
Pripremao je remediie tako da ih je razrjeđivao i protresao. Time je u potpunosti uklonio toksičnost, a da istodobno nije umanjena ljekovitost. Što više, s daljim razrjedjivanjem i potresanjem, „potenciranjem“ postigao je sve jači i jači učinak sredstva. Ovu začudnu pojavu bilo je teško objasniti no, danas kada poznajemo učinak energija i frekvencija na tkivo i ovo polako postaje jasno: energija ljekovitog sredstva prenosi se na supstance medija. I onda kada u mediju više nema ni jedne molekule ljekovitog sredstva, ljekovitost se ne mijenja ili se povećava. Klasična homeopatija isključivo je indivudualizirana i tada nereproducibilna. To je oduvijek bio glavna primjedba na nju. Pokusi kojima se potvrdjuje učinak bilo koje sredstva u dijagnosatici ili liječenju kojim se u procjeni učinka koristi alopatska medicina teško je moguć u klasičnoj homeopatiji. Medjutim, sabirući iskustva liječenja homeopatskim pripravcima na velikom broju pacijenata s odredjenom dijagnozom alopatske medicine, u Indiji nadjeno je da se i u ovoj disciplini mogu napraviti terapijske sheme identične postupnicima alopatske medicine i da se, korištenjem osjetljivih laboratorjskih postupaka danas može izravno dokazati učinak homeopatskog lijeka na tkivo.
Nakon desetljeća rada zapadnjačke medicine, shvatila sam da nešto nedostaje. Rascjepkanost specijalnosti i subspecijalnosti sve je veća, no ne i naš učinak na bolest pojedinca. Nedostaje pristup čovjeku kao cjelini. Koristeći samo sintetičke lijekova sve smo dalje od prirode. Postoje bolesti i stanja gdje i pored ogromnog napretka alopatske medicine ne uspijevamo riješiti probleme, ili je učinak daleko od zadovoljavajučeg. Ili se, nakon prolaznog poboljšanja, problemi vraćaju. Homeopatija mi je otvorila novi svijet, svijet koji poštuju prirodne zakone, lijekove iz prirode i postiče sposobnost organizma na samoiscjeljenje. Vjerujem da kombinacijom oba pristupa, alopatske i homeopatske medicine, i dijagnostika i liječenje može biti učinkovitije. Što više, homeopatske remedije nisu štetne, nemaju nuspojava i u usporedbi sa sintetskim preparatima daleko su jeftinije. Imaju itekako svoje mjesto u porodništvu i ginekologiji.
Opširnije
17.02.2026 | Blog
Što je kvantna , energetska medicina?
To je medicina koja koristi metode kvantne fizike, najviše tzv. „Teslinu tehnologiju“ u postupcima dijagnostike i liječenja pacijenata. Postupci koji se koriste dopuštaju da se u samo nekoliko desetaka minuta dobije informacija o zdravstvenom stanju i odstupanjima u čitavom tijelu. Ona nije protivnik konvencionalnoj medicini ili njezin takmac, već njena nadopuna i kao takva već sada omogućuje silan napredak medicine 21. stoljeća. Objašnjenje uzroka bolesti neskladom energija (chi, prana, ki, vakan, barraka….) i izliječenje ponovnim dovodjenjem u ravnotežu staro je koliko i ljudska civilizacija. Od 1976. godine ove su metode (energetska medicina, izliječenja skalarnom energijom, kiropraktika, akupunktura, homeopatija….), generalno prihvaćene od utjecajnih medicinskih Institucija u cijelom svijetu……
Metoda polazi od spoznaje da svaka tvar i svaki organizam, kao i zdravo tkivo imaju svoju specifičnu frekvenciju vibracije i ona se može detektirati uredjajima koji prepoznaju elektromagnetska zračenja. Oštećeno tkivo, stanica, ima promijenjenu vibraciju. Koncem 20. stoljeća u SAD, dr Hulda Clark prepoznala je specifične frekvencije mikroorgnizama, posebno parazita, i teških metala. Uredjajem koji je sama konstruirala, sinkrometrom, ustanovila je da veliki broj ljudi ima parazite koje u većine konvencionalne metode dijagnostike nisu prepoznavale. U svom je tijelu otkrila tragove pesticida, lijekova, teških metala….Nakon obrade više desetina tisuća ljudi, zaključila je i dokazala da većina bolesti modernog čovjeka potječe od zaraze parazitima ili su posljedica otrovanja. Tako je započeo razvoj tehnologija koje omogućuje korištenje energetske medicine…..Po svemu sudeći osmišljena kombinacija obiju metoda daje najbolje rezultate liječenja.
Kasnije su drugi stručnjaci, npr. akademik Nesterov sa suradnicima otkrili da usavšenijim uredjajima mogu dokazati ne samo infestaciju već i lokalizaciju parazita.. Kompjutorizacija koja se istodobno naglo razvijala omogućila je brzo prepoznavanje i registraciju vrlo sitnih promjena frekvencije vibracije organa koji su izloženi nepovoljnim utjecajima u sasvim početnoj fazi i to u cijelom tijelu.
Kako se prepoznaje oštećenje?
Svaka stanica u našem tijelu ima elektromagnetsko polje čija frekvencija se ne mijenja dok god stanica normalno funkcionira. U trenutku promjene ili oštećenja (stres, virusi, bakterije, manjak vitamina, manjak minerala, teški metali, pesticidi, drugi otrovi-lista je dugačka), njena se frekvencija mijenja i te se promjene mogu prepoznati posebnim uredjajima. Promjena vibracije stanice koja je u promijenjenom miljeu ili je oštećena još ne znači bolest,ali pokazuje promjenu koja može prerasti u bolest u koliko se izloženost štetnom utjecaju nastavi. Te sitne promjene koje registriraju biorezonatori stižu u kompjuter koji ih onda obradjuje. On zapravo usporedjuje frekvenciju stanice pacijenta sa frekvencijom zdrave stanice i otkriva promjenu koja može prerasti u bolest na sa staničnom nivou. Dobiveni rezultati pokazuju odstupanje od normale, ali ne i dijagnozu jer sasvim rano, dok ne postoji bitna promjena funkcije cijelog organa ili sustava, bolest koju možemo dijagnosticirati npr. RTG-om ili promjenama biokemijskih parametara krvi, još ne postoji.
Analiza uključuje pretragu cijelog tijela (funkciju svih organa i organskih sustava, sastav krvi i limfe, funkciju endokrinog i imunološkog sustava, prisutnost otrova, teških metala, mikroelemente, vitamine, alergije, podnošljivost vrsta hrane itd. Analiziraju se funkcija ženskog i muškog spolnog sustava, spermatogeneza, menstruacijski ciklus, dojke. Potencijalno, dakle, kvantna analiza mogla bi koristiti u svim medicinskim strukama, pa tako i u ginekologiji, prvenstveno u rješavanju problema neplodnosti ( i za uzroke neplodnosti muškarca), endometrioze, inkontinencije, perimenopauzalnih tegoba, sindroma policističkih jajnika, da navedem samo neke….Analiza je potpuno neinvazivna, potpuno bezbolna, mogu je raditi trudnice i djeca, metalni implantati u tijelu ne smetaju. Interesantno, analiza se, uz potrebne podatke koji se daju kompjutoru može raditi i „na daljinu“.
Opširnije
11.01.2026 | Blog
Neplodnost – problem današnjice
Neplodnost postoji kad se ne uspije zanijeti nakon 12 ili više mjeseci nezaštićenih spolnih odnosa. Zdravi i mladi par u normalnim okolnostima u 85% slučajeva postiže trudnoću u prvoj godini. U idućem razdoblju izgledi zanošenja manji su od 5%. Plodnost jako opada s dobi. Ako imaju odnos u vrijeme najveće plodnosti tijekom jednog ciklusa zanijet će 50% žena u dobi od 10-26 godina, 40% žena u dobi od 27-34 godina i 30% žena u dobi od 35-39 godina, pod uvjetom da su im i partneri iste dobi. Ako su partneri samo 5 godina stariji učestalost zanošenja past će na 45% za žene do 27 godina, na 35 % ako su u dobi od 27-34 godine i na samo 15 % ako su u dobi od 35-39 godina. Učestalost zanoženja žena nakon 40.te godine vrlo je niska i još dodatno s dobi jako opada, tako da je spontana trudnoća nakon 45.te godine života žene samo sporadična.
Dob muškarca manje utječe na plodnost, no učestalost muške neplodnosti danas je jednaka onoj kod žena . Na žalost, drži se da će u idućim godinama ona još opadati. Razlozi su brojni, većinom vezani uz narastajuća okolinska zagadjenja.
Zbog navedenog parovima dobi iznad 30 godina koji imaju problem zanošenja što prije obaviti pregled I obradu kako bi se liječeje koje može potrajati započelo što ranije
Da bi se trudnoća ostvarila potrebno je da postoji kvalitetna jajna stanica, kvalitetan spermij I očuvan put njihova kontakta: prohodni jajovodi. U dijagnostici dakle valja procijeniti postoje li ovulacije I kakva je ovarijska rezerva, kakav je spermiogram I jesu li jajovodi prohodni. Dijagnostika je jednostavna, a liječenje različito ovisno o uzroku I dobi partnera. S obzirom da neplodnost može biti uzrokovana brojnim okolnostima od kojih je neke moguće relativno brzo ukloniti, liječenje može dati I relativno brze rezultate. Na žalost, postoje I brojni uzroci koje je teško korigirati, a u oko 30% parova trudnoća ne uspijeva premda su svi nalazi uredni. To je tzv. Idiopatska neplodnost, danas sve češća.
Ocjena postojanja ovulacija
Serijskom folikulometrijom u ciklusu može se ultrazvukom pratiti prisutrnost vodećeg folikula u jajniku, njegov rast I nastup ovulacije. Istodobno prati se promjena morfologije endometrija koja mora pratiti hormonalne promjene koje prate razvoj folikula. Radi veće dijagnostičke točnosti u drugoj fazi ciklusa može se odrediti vrijednost progesterone , što potvordjuje ovulaciju.
Ovarijska rezerva
To je sposobnost jajnika I pokazuje broj I kvalitetu preostalnih jajnih stanica u jajniku. Smanjena rezerva jajnika upućuje da žena koja je u reprodukcijskoj dobi I ima normalne menstruacije, otežano zanaša u ciklusu ili njeni jajnici reagiraju na stimulaciju ovulacije smanjenim stvaranjem folikula. Prema nema jedinstvenih kriterija, ovarijska se rezerva obično iskazuje visinom antimilerovog hormona (AMH), vrijednostima hormona koji stimulira folikule (FSH) ili vrijednostima inhibina B, brojem antralnih folikula ( AFC) , a može se ispitati testom s klomifenom.
Ove vrijednosti pokazuju sposobnost jajnika odgovoriti na poticanje ovulacije, no ne koreliraju sa sposobnošću spontano zanijeti ili roditi živo dijete.
Žene koje imaju lošu ovarijsku rezervu obično su starije od 40 godina, u prethodnom ciklusu izvatjelesne oplodnje dobiveno je 3 ili manje jajnih stanica I imaju niske vrijednosti AMH ili folikula u jajniku. Utjecaj dobi je presudan. Čak I uz normalne vrijednosti AFC ili AMH, žene starije od 40 godina imaju velike probleme zanijeti ili iznijeti dijete do vijabiliteta. Suprotno tomu, mlade žene lakše zanose I uz umanjenu ovarijsku rezervu.
Ako je žena starija od 35 godina, obrada se radi nakon 6 mjeseci neuspješnog pokušavanja zanijeti , odnosno odmah kod žena od 40 godina I starijih. Jednako tako, kod žena koje su imale operacije u predjeklu genitalnih organa, koje boluju od endometrioze, PCO, imale su upale adneksa, liječne su kemoterapijom I sl. Takodjer je najbolje obradu započeti odmah.
Žene koje imaju vrlo nisku ovarijsku rezervu, a posebno ako su starije od 40 godine imaju vrlo male izglede zanijeti uz stimulaciju ovulacije ili IVF postupak. Njima je najbolje ponuditi donaciju jajne stanice mladje žene, donaciju embrija ili adopciju.
Kod mladjih od 40 godina može se pokušati postupak izvantjelesne oplodnje.
Spermiogram
Priprema za spermiogram ključna je za dobivanje točnih rezultata i vrlo je jednostavna. Najvažniji uvjet je period seksualne apstinencije, odnosno suzdržavanje od bilo kakve ejakulacije, u trajanju od minimalno dva, a maksimalno sedam dana. Optimalnim se smatra period od dva do pet dana, jer kraća apstinencija može rezultirati manjim brojem spermija, dok ona dulja od tjedan dana može negativno utjecati na njihovu pokretljivost. Prije davanja uzorka preporučuje se izbjegavanje alkohola i duhanskih proizvoda.
Definicija urednog nalaza spermiograma mijenjana je s vremenom, danas se rabi ona iz 2021 godine:, uredan nalaz je volumen ejakulata veći od 1,4 ml, koncentracija od 16 milijuna spermija po mililitru te ukupan broj spermija u ejakulatu veći od 39 milijuna. Što se tiče pokretljivosti, smatra se da je potrebno imati više od 42% ukupno pokretnih spermija, od čega najmanje 30% mora biti progresivno pokretno (kreću se ravno ili u velikim krugovima). Jedan od najstrožih kriterija je morfologija, gdje se normalnim smatra nalaz s najmanje 4% spermija pravilnog oblika. Također se procjenjuje i vitalnost, odnosno postotak živih spermija, koji bi trebao biti veći od 54%. Važno je naglasiti da odstupanje od ovih vrijednosti ne znači nužno trajnu neplodnost, već ukazuje na to da spermiji mogu biti jedan od uzroka poteškoća pri začeću.
Kod blaze smenjenog broja ili pokretljivosti spermija moguće je postići obogaćivanje uzorka I trudnoću jednostavnim postupkom inseminacije u vrijeme ovulacije. Kod teškog smanjenja broja ili pokretljivosti spermija, metoda obogaćivanja ne uspijeva korigirati manjak. Tada je jedini izlaz izvantjelesna oplodnja.
Procjena prohodnosti jajovovoda
Najjednostavnija je ultrazvučna procjena prohodnosti jajovoda sonohisterografijom (SHG). U sterllnim uvjetima kroz poseban kateter u maternicu se kroz cervikalni kanal uštrcava fiziološka otopina, a punjenje maternice I prolaz kroz jajovode prati ultrazvukom. Mogu se koristiti I posebni kontrasti. Sonohisterografijom će se ukloniti I blaze opstrukcije jajovoda ( sluz, detritus, meke adhezije), pa će tako unutar 3-6 mjeseci mogućnost zanošenja nakon zahvata biti povišena. Medjutim, ako su jajovodi začepljni ili nepovratno oštećeni, zanošenje nije moguće. Tada je ponovno jedini izlaz postupak izvantjelesne oplodnje.
Opširnije
16.12.2025 | Blog
Zašto je najbolje biti rodjen u punom terminu?
Premda će mnoga djeca rodjena prije termina, pa I puno ranije od termina, imati relativno normalan život, najbolje izglede preživjeti I razvijati se normalno imaju samo potpuno zrela djeca.
Po definiciji, trudnoća je ročna kada se navrši najmanje 37, a najviše 42 tjedna trudnoće. Sve prije toga je prijevremeni porod, a nakon toga prenošenje. Znamo da djeca rodjena s 37 tjedana ipak još nisu potpuno zrela I da se u njih mogu očekivati poremetnje na rodjenju ili kasnije. Što više, poremetnje neurološkog razvoja ne moraju biti vidljive na rodjenju , tijekom prvih godina života , čak ni kod polaska u skolu, one se pojavljuju mnogo kasnije.
Što je to rano ročno rodjeno dijete?
Danas znamo da nije svejedno je li dijete rodjeno s 37, 38, 39 ili 40 tjedana, ili pak kasnije. Djecu rodjenu od 37-39 tjedna zovemo rano ročno rodjenom djecom. Najnovija izvješća stranih istraživača upozoravaju da rano ročno rodjena djeca, u uporedbi s onima rodjenim u punom terminu (39-41 tjedan) imaju više problema neposredno nakon poroda, ponajviše zbog nezrelosti pluća, mozga I jetre. Slična istraživanja pokazala su da ta djeca, uporedjujući ih s onima rodjenim u punom terminu, imaju češće neurorazvojne poremetnje, imaju češće probleme ponašanja, skloniji su psihičkim problemima I porocima, imaju slabiju socijalnu interakciju, lošijeg su intelektualnog razvoja I imaju daleko slabiji uspjeh u skoli ili obvezatno školovanje češće nisu sposobni završiti. Sve su to stanja koja su danas sve češća I pokušavaju se objasnioti kojekakvim uzrocima, a uzrok je nerijetko jasno pred nama: ishitreno radjanje kad za radjanje još nije vrijeme. Skraćenje gestacije, iako u okviru ročnog poroda, nepovratno skraćuje najosjetljivije razdoblje razvoja mozga I to, na žalost, ima trajne posljedice. Ako takovo dijete još treba dodatno liječenje zbog neke druge popratne bolesti ili perinatalnog oštećenja, njegova je budućnost još gora. Uočeno je da se broj djece rodjene u toj skupini posljednjih godina povećava I u svijetu je prepoznato kao globalni problem sve većih razmjera.
Razlog za radjanje ranije od idealnog najčešće je pogrešna procjena trajanja trudnoće koju slijedi nepravodobna indukcija poroda ili dogovorni prerani izborni carski rez. Mnogi liječnici nisu svjesni posljedica ishitrenog ranog ročnog radjaja pa zbog osobnih razloga ili pod pritiskom trudnica I obitelji dovršavaju trudnoće ranije no što je to poželjno. Žene, naime nerijetko traže da se trudnoća završi jer im je “već vrlo teško” ili bi željele roditi odredjenog dana ili požuruju porod zbog raznih drugih nemedicinskih razloga. Zapamtite, za dijete iz normalnih trudnoća najbolje je da se rode onda kada porod započne spontano. To je znak da je maternica potpuno pripremljena za porod I da je dijete potpuno spremno za samostalan život. Već je Hipokrat prije mnogo tisuća godina znao da se dijete radja kad je spremno za život izvan majke i da ga tada treba roditi. Mi to, zbog svoje “komocije” todanas zaboravljamo. A posljedice su sve češće I sve vidljivije….
Dakle, ako je trudnoća normalna, uz nadzor svog doktora, mirno čekajte spontani početak poroda. To je znak djeteta da je potpuno spremno napustiti majku I maternice da je potpuno spremna obaviti posao radjanja. Uz današnje mogućnosti vodjenja poroda, nema nikakvog razloga za strah I nesigurnost.
Opširnije
13.12.2025 | Blog
Poremećena rana trudnoća
Kemijska trudnoća i pretklinički pobačaj:
Odredjivanje HCG-a trudnoća se može dokazati puno ranije no što ju je moguće vidjeti ultrazvukom, odnosno dijagnosticirati fizikalnim pretragama. To su pretkliničke ili kemijske trudnoće. Wilcox i sur odredili su HCG u skupini od 221 žene koja je pokušavala zanijeti. Ustanovili su da je u njih 22% postojala trudnoća koja je izgubljena prije no što je mogla biti klinički prepoznata. Od njih, 35% zanijelo je u prvom idućem , 65% u drugom i ukupno 83% do šestog ciklusa, trudnoću koja se nastavila do klinički prepoznatljive. Ovakova, kemijska trudnoća, odličan je pokazatelj da postoje ovulacije, jajovodi su prohodni, muškarac fertilan i postoji dobra kapacitacija spermija. U jednoj drugoj studiji praćeno je dnevnim odredjivanje HCG-a 518 nulipara koje su željele zanijeti. U razdoblju kemijske trudnoće izgubljeno je njih 26%, bilo je 8% izgubljenih klinički prepoznatljivih trudnoća, iz 64% trudnoća rodjena su djeca, a ostatak su bile trudnoće završene namjernim pobačajem, ektopične trudnoće, mrtvorodjeni i mole.
Danas se kemijska trudnoća definira kao trudnoća koja se gubi prije pojave ultrazvučno prepoznatljivog embrija. Kemijska trudnoća koja se gubi najčešće prolazi nezapaženo, s obzirom da gubitak ploda nastupa neposredno prije ili u vrijeme početka iduće normalne menstruacije.
Rani spontani pobačaj
Nevoljni gubitak trudnoće prije navršenih 12 tjedana gestacije naziva se ranim spontanim pobačajem. Drži se da se oko 50% ranih trudnoća gubi ranim spontanim pobačajem, dok nakon 12. tjedna umire tek oko 2% plodova, nakon 15. tjedna tek njih oko 0,6%
U trudnoćama nastalim postupcima izvatjelesne oplodnje gubi se oko 5-6% klinički prepoznatljivih trudnoća. U koliko se uzastopce izgubi tri i više trudnoća prije navršenih 20 gestacijskih tjedana govorimo o habitualnom pobačaju. U nekim se, medjutim, sredinama habitualnim pobačajem smatra gubitak samo dviju trudnoća, a obrada preporuča i već nakon samo jednog gubitka.
Medju rizičnim činiteljima za gubitak trudnoće najistaknutija je dob majke. Rizik gubitka klinički prepoznate trudnoće u žene mladje od 30 godina je 9-17%, a u strije od 45 godina čak 80%, Medju ostalim rizicima ističu se raniji spontani pobačaji, pušenje, alkohol, kokain, nesteroidni antireumatici, povišena tjelesna temperatura, kofein, poteškoće u zanošenju , niske vrijednosti folata i niska tjelesna težina žene.
Uzroci ranog spontanog pobačaja
U jednoj studiji koja je pratila 144 rane izgubljene trudnoće nadjeno je da je u 70% postojala abnormalnost kromozoma (64% trisomije, 9% poliploidije, 7% monosomije). Trisomije su posljedica pogrešaka gametogeneze, a poliploidije ili mozaicizam prve diobe zigote. Ni jedna od ovih abnormalnosti genoma nema sklonost repetitivnom pojavljivanju. Pobačaji se ponavljaju samo u parova nositelja balansirane translokacije i inverzije u kariogramima. Neki istraživači stoga preporučuju da se u svih parova obavi kariotipizacija pobačenog ploda. Identifikacija kromozomske aberacije bila bi siguran dokaz uzroka pobačaja, a činjenica da se kromozomopatija ne ponavlja činila bi dalju obradu para nepotrebnom. Identifikacija urednog kariograma pobačenog ploda bila bi indikacija za obradu i traženje postojanja nekog od mogućih uzroka pobačaja.
Medju uzrocima ostalih 30% ranih pobačaja najčešće se spominju :
– imunološke poremetnje prepoznavanja i tolerancije antigeno stranog fetalnog tkiva
Vjerojatno su češće no što se do sada vjerovalo. Mogu biti uzrokovane izostankom normalne adaptacije majčinog imunosnog sustava u trudnoći, izostankom u trudnoći normalne ekspresije HLA-G antigena na stanicama cito i sinciciotrofoblasta, odnosno gubitkom imunološke barijere sijalomucinom i sličnim tvarima. Najnovije studije pokazuju značajno učešće T-h1 reakcije, tj. aktivacije decidualnih T pomoćničkih stanica žena specifičnog HLA haplotipa skupine II (HLA DR1 i HLA DR3) koji, stvarajući inhibitore rasta trofoblasta interleukin 2 i interferon gama onemogućuju implantaciju. Pretpostavlja se da na imunološke uzročne čimbenike otpada preko 80% inače nerazjašnjenih slučajeva habitualnih pobačaja. Dva su poznata modela kojima se tumači nastanak imunogenih habitualnih pobačaja: autoimuni i aloimuni.
Habitualni spontani pobačaji s poznatim autoimunim čimbenicima imaju udio od oko 15%, najčešće uz povišeni titar antifosfolipidnih protutijela (lupus antikoagulansa (LAC) ili antikardiolipinskih protutijela (ACA). Važno je naglasiti da žene, u kojih je došlo do ranog spontanog pobačaja, a imaju povišeni titar navedenih protutijela, imaju 70%-tni rizik spontanog pobačaja u sljedećoj trudnoći. Za liječenje takvih slučajeva postoje različiti terapijski protokoli, koji uključuju niske doze acetil-salicilne kiseline, kortikosteroide, heparin, te intravenski imunoglobulin; pojedinačno ili u različitim kombinacijama. Navedeni preparati interferiraju s imunološkim i koagulacijskim sustavom bolesnica.
Od aloimunih čimbenika najčešće se spominje visok stupanj HLA-podudarnosti između majke i oca, te prisutnost citotoksičnih protutijela prema očevim leukocitima. Velik broj studija, doduše, nije potvrdio povezanost HLA-podudarnosti s ishodom trudnoće, dok se povišeni titar citotoksičnih protutijela sve više objašnjava posljedicom ponavljanih trudnoća. Najnovije studije pokušavaju objasniti gubitak trudnoća zbog poremećene implantacije ili izostanka razvijanja ploda, tijekom imunološke reakcije stvorenim citokinima: interleukinom beta, TNF alfa, interferonom gama koje stvaraju majčini decidualni limfociti nakon kontakta s očevim antigenom. U liječenju ovakvih slučajeva nastoji se “poboljšati” imunološka sredina majke: aktivnom imunizacijom – infuzijama očevih leukocita (uglavnom bez uspjeha ili s marginalnim učinkom) ili pasivnom imunizacijom – intravenski primijenjenim gama globulinom. Nekoliko objavljenih studija o utjecaju i.v. imunoglobulina na ishod trudnoće u bolesnica s habitualnim pobačajem nisu dale jedinstvene rezultate. Ipak, imunizacija očevim monocitima pokazala se vrlo uspješnom. U uspješno imuniziranih žena smanjene su vrijednosti Th1 citokina, interleukina 2 i interferona gama, kao i djelotvornost prirodnih i limfokinima aktiviranih stanica ubojica. Sekrecija limfokina monocita, interferona 1 alfa, TNF-a, interleukina 6, kao i citotoksičnost monocita takodjer je značajno smanjena, uz porast “zaštitnih” interleukina 10 i TGF beta
– endokrinopatije: šećerna bolest, bolesti štitnjače, manjkavost žutog tijela, sindrom policističnih jajnika, hiperprolaktinemija
Nepravilno liječena, neliječena ili nedostatno regulirana šećerna bolest uvijek je dovodjena u svezu s otežanim zanošenjem i gubitkom trudnoća. Jednako tako, žene s neliječenim pojačanim ili nedostatnim lučenjem štitnjače sklone su obim poremetnjama. Danas je pravilna regulacija dijabetesa i pravilno liječenje bolesti štitnjače problem pobačaja gurnulo u drugi plan. Jednako tako, promijenjen je stav o manjkavosti žutog tijela kao uzroku gubitka velikog broja ranih trudnoća. Upitno je naime, postoji li uopće manjak funkcije žutog tijela i je li on u svezi s gubitkom trudnoće, a ako postoji kakva mu je zapravo posljedica. Žene s biopsijom endometrija i patološkohistološki dokazanom insuficijencijom žutog tijela normalno zanose i iznose trudnoću, vrijednosti serumskog progesterona ne predskazuju ishod trudnoće, a nije dokazano ni da nadoknada egzogenim progesteronom može spriječiti rani pobačak. Vjerojatnije je da je u većine žena s tzv. insuficijencijom žutog tijela za gubitak trudnoće odgovorna nepravilna folikulogeneza ( hiperandrogenemija, visoke vrijednosti LH) i stoga manje vrijedna oocita i posljedično manje vrijedan plod. Slično se objašanja i sklonost spontanom pobačaju u žena sa sindromom policističnih jajnika i hiperprolaktinemijom
– bolesti majke ili ploda
Prije svega misli se na kronične bolesti koje prati insuficijencija pojedinih organa (srca, bubrega, jetre…), koagulopatije, kolagenoze ili kronična sistemska ili lokalna infekcija majke koja se prenosi na deciduu, ovoje, maternicu ili plod ili uzrokuje maternične kontrakcije zbog febrilnog stanja. Posljednjih godina sumnja se da nasljedne i stečene trombifilije mogu jako remetiti trudnoću, no čini se da ne postoji značajnija povezanost s ranim habitualnim pobačajem.
– anomalije maternice, polipi, miomi
Premda je trudnoću moguće zanijeti, nositi i iznijeti bez većih poteškoća i u abnormalno gradjenoj maternici, sve je više dokaza da neke “minor” anomalije mogu jako remetiti ili čak onemogućiti zanošenje ili iznošenje. U tijeku su studije koje prate ishod trudnoće u žena koje zanose nakon korektivnih zahvata na maternici, a koje su ranije izgubile jednu ili više trudnoća. Začudjujuće je da najveće i najčešće poremetnje čine manji defekti-npr. uterus subseptus. Medju ženama koje ponovljeno pobacuju, njih oko 40-50% ima neku anomaliju maternice (najčešće pregradu u materištu, adhezije ili dvorogu maternicu), a njenim operacijskim zbrinavanjem povisuju se izgledi za uspješnim završetkom idućih trudnoća. Zanimljivo je, medjutim, kako je u toj populaciji žena, i nakon operacije, učestalost spontanih pobačaja i dalje viša no u zdravih žena ili onih kod koje nisu operirane. Nepovoljan učinak submukoznih mioma na reprodukciju smatra se dokazanim, dok je onaj polipa, intramuralnih ili subseroznih mioma dvojben. Još uvijek nema kvalitetnih studija koje bi dokazale kako se povoljniji ishod idućih trudnoća može pripisati operacijama otklanjanja polipa, submukoznih ili intramuralnih mioma.
– okolinska zagadjenja, trauma fetusa
Sve se češće spominje veza zagadjenja okoliša i spontanog pobačaja. Na mogućnost gubitka trudnoće valja računati i nakon izvodjenja invazivnih dijagnostičkih zahvata u svrhu prenatalne dijagnostike: korion frondosum biopsija, rana amniocenteza, placentocenteza itd.
– insuficijencija vrata maternice
Učestalost spontanog pobačaj zbog ove poremetnje to je češća što je trudnoća uznapredovalija. Zbog insuficijencije vrata maternice gube se u pravilu trudnoće starije od 14 tjedana. Čest je uzrok habitualnim srednjim ili kasnim pobačajima. Premda ova poremetnja još nije dijagnostički, pa ni terapijski do kraja razjašnjena, sve je više dokaza da se trudnoće gube ili zbog nastupajuće ascendentne infekcije ili zbog protruzije plodovih ovoja i njihovog spontanog prijevremenog prsnuća. Isto tako, sve je više dokaza da uspostava integriteta unutrašnjeg ušća vrata maternice može spriječiti prolaps ovoja, ascententnu infekciju, ali i prekinuti maternične kontrakcije. Ima dokaza da pretraga vrata maternice ultrazvukom može olakšati i standardizirati postavljanje dijagnoze insuficijencije materničnog vrata.
Izbjegnuti pobačaj i prazno jajašce
Najveći broj plodova odumire tijekom prvih 8 tjedana trudnoće. Medjutim, klinički simptomi pobačaja, krvarenje, bolovi i sl., obično počinju tek 1-4 tjedna nakon odumiranja tako rane trudnoće. Kada ultrazvučnom pretragom prepoznamo odumrlu ranu trudnoću govorimo o “izbjegnutom” pobačaju, uvriježen je engleski naziv “missed abortion”. U koliko se plod ne razvija, pa postojanje trudnoće pokazuje samo gestacijski mjehur, govorimo o tzv. praznom jajašcu, ili engl. blighted ovumu. U takovim situacijama, kliničkim se pregledom nadje da maternica ne raste očekivano, a na ultrazvučnom pregledu plod koji je prethodno bio živ, to više nije ili, nakon što je plod vizualiziran, izostaje njegov normalan rast i nema pojave otkucaja fetalnog srca.
Ultrazvučni kriteriji za odumrlu ranu trudnoću su:
- nepostojanje žumanjčane vreće u gestacijskom mjehuru dimezija 5-13mm
- embrij =>4 mm bez vidljive arcane akcije
- gestacijski mjehur ili plod ne rastu očekivanim intenzitetom ( 1mm/dan)
- gubitak fetale srcane akcije (koja je prethodno postojala)
Normalan ritam porasta HCG-a pokazuje da je rana trudnoća vjerojatno normalna, a subnormalni porast, nepravilan porast ili pad vrijednosti tijekom prvih nekoliko tjedana upućuje na poremećenu ranu trudnoću, moguću ektopičnu trudnoću i vjerojatni pobačaj. Premda još ispod diskriminatorne granice, normalan ritam porasta HCG-a otklanja sumnju u ektopičnu trudnoću. Kada se ektopična trudnoća isključi sa sigurnošću, vijabilitet trudnoće potvrdjuje se ultrazvukom, a ne više odredjivanjem HCG-a. Uredan porast veličine gestacijskog mjehura i ploda upućuje ne uredan razvoj trudnoće.
Opširnije
