22.04.2024 | Česta pitanja, Nekategorizirano, Opstetricija
PRIJEVREMENO PRSNUĆE PLODOVIH OVOJA
Što je prijevremeno prsnuće vodenjaka ?
Prijevremeno prsnuće vodenjaka (RVP, od lat. Ruptura velamentorum praetemporaria) označava prsnuće vodenjaka prije pojave trudova. Prijevremeno prsnuće vodenjaka prije termina (pRVP) označava prsnuće vodenjaka prije 37. tjedna trudnoće. Susreće je u 3% trudnoća i odgovorno je za trećinu prijevremenih porođaja. Za razliku od terminskih trudnoća (od 37. do 42. tjedna) u kojih u više od 95% slučajeva trudovi spontano počnu unutar 24 sata od prsnuća vodenjaka, u trudnoća prije termina spontani početak trudova može izostati danima i tjednima.
Uzroci prijevremenog prsnuća vodenjaka
Rizični čimbenici za pRVP su slični kao i za prijevremeni porođaj:
cervikovaginalne infekcije, trudnoće nakon prethodnih ponavljanih pobačaja, pRVP u prethodnim trudnoćama, višeplodne trudnoće, polihidramnij (povećana količina plodove vode), krvarenja u trudnoći, prethodne operacije na maternici, pušenje, amniocenteza…U dijela trudnoća uzrok nije moguće ustanoviti. Vjeruje se da je bar u dijela trudnoća prsnuće posljedica prirodjene slabosti plodovih ovoja.
Ishod trudnoće
U oko trećina žena sa pRVPom razvit će se teška infekcija, poput korioamnionitisa (upala vodenjaka), endometritisa (upala maternice) ili sepse. Fetus, odnosno nedonošćad (djeca rođena prije termina) imaju znatno veći rizik od komplikacija i smrtnosti povezanih sa pRVPom nego majke. Većina trudnoća kompliciranih pRVPom završi prijevremeno unutar tjedan dana od prsnuća vodenjaka.
Najčešće komplikacije nedonošćadi su bolest hijalinih membrana (sindrom raspiratornog distresa- problem disanja zbog nezrelosti pluća), intraventrikularno krvarenje (krvarenje u mozgu), neurološki ispadi, infekcije (upala pluća, sepsa, meningitis) i nekrotizirajući enterokolitis. Učestalost navedenih komplikacija ovisi o gestacijskoj dobi (o trajanju trudnoće) i češće su povezane sa korioamnionitisom. pRVP je također povezan sa povećenim rizikom od abrupcije placente (odljuštenje posteljice) i prolapsom pupkovine (kada pupkovina „ispadne“ iz maternice) koji predstavljaju životno ugrožavajuća stanja (kako za fetus, tako i za majku).
Klinička slika i dijagnoza
Dijagnoza pRVPa se postavlja na temelju anamneze i ginekološkog pregleda. Također su korisni i dodatni testovi poput testa po Kittrichu i Amnisure testa. Iz anamneze obično saznamo od trudnice da je osjetila nagli početak otjecanja bistre ili žućkaste plodove vode. Međutim, mnogo trudnica opisuje povremeno ili kontinuirano curenje malih količina tekućine ili pak samo osjećaj vlažnosti rodnice. Ginekološki pregled u spekulima je najbolja metoda za potvrdu pRVPa, odnosno vidljivo otjecanje plodove vode iz cervikalnog kanala. Ultrazvuk (UZV) je također koristan pri dijagnozi pRVPa. U 50 do 70% trudnica sa pRVPom imaju smanjenu količinu plodove vode (oligohidramnion). Pri sumnji ili dijagnozi prijevremenog prsnuća vodenjaka nužno je utvrditi: gestacijsku dob trudnoće, zrelost djeteta (analiza plodove vode kao pokazatelj stupnja plućne zrelosti), oksigenaciju djeteta (CTG), stanje majke (klinički i laboratorijski pokazatelji infekcije).
Postupci pri pRVPu
Postupci pri pRVPu ovise o gestacijskoj dobi (trajanju trudnoće), zrelosti i procijenjenoj masi djeteta, o prisutnosti znakova intraamnijske infekcije i hipoksije djeteta, postojanju trudova, mogućnosti intenzivnog liječenja nedonošća i genitalnom nalazu.
Pri aktivnom postupku (porođaj ne čekajući spontani početak trudova) riskiraju se poremećaji u vezi sa nezrelošću djeteta i svim posljedicama koje ona nosi. Pri konzervativnom postupku (produljenje trudnoće) uvijek postoji opasnost od postojanja , nastanka ili razbuktavanja neprepoznate intraamnijske infekcije koja može poprimiti izrazito nepovoljan tijek i ugroziti život majke i djeteta.
U trudnoća do 24. tjedna, posebno ako su počeli trudovi ili postoji sumnja na infekciju ili krvarenje, redovito se odlučujemo na dovršenje trudnoće. Izuzetno, u koliko postoji jaka želja obitelji, a nema znakova neposredne ugroženosti majke, uz potpis supružnika, odlučujemo se na konzervativni postupak. Valja uvijek biti jako oprezan i intervenirati u koliko se jave znakovi ugroženosti života majke.
U trudnoća nakon navršena 32, odnosno 34 tjedna, većina institucija postupa aktivno ne čekajući komplikacije. Tada su djeca, masom i dosegnutom zrelošću, većinom sposobna prilagoditi se vanmaterničnim uvjetima života pa se trudnoća ne produljuje. Odluku da se trudnoća završava donosimo nakon razgovora s roditeljima i uz njihov pismeni pristanak.
Oko 60% pRVPa nije uzrokovano infekcijom i ona se tijekom konzervativnog postupka ne mora ni razviti, ishod novorođenčeta tada je nerijetko gotovo normalan, jer pri prsnuću vodenjaka nakon 24. tjedna malokad nastupa hipoplazija pluća (nerazvitak pluća) i malpozicija udova. Kada dokazano postoji infekcija ili jasni znakovi hipoksije djeteta (stanje smanjene dostupnosti kisika), trudnoća se mora dovršiti.
Poseban su problem trudnoće od 24. do 32. tjedna. U trudnoćama prije 32 tjedna preporučuje se provesti terapiju kortikosteroidima (za sazrijevanje pluća). Istraživanja su pokazala da su trudnoće sa pRVPom gdje je provedena kortikosteroidna terapija imala znatno manje komplikacija nego one trudnoće gdje nije provedena. Preventivno davanje antibiotika u trudnoća sa pRVPom znatno povećava trajanje trudnoće nakon prsnuća vodenjaka. Nije poznato postoji li antibiotik ili kombinacija antibiotika koji su djelotvorniji od nekih drugih. U tijeku je istraživanje u našem odjelu koje bi trebalo odgovoriti na pitanje koji je antibiotik najdjelotvorniji. Ishod djece i majki poboljšan je, a komplikacije poput korioamnionitisa i neonatalnih infekcija smanjene uz liječenje antibioticima. Učinak tokolize (medikamentozno sprječavanje trudova) upitan je. Sigurno niije učinkovita kod trudnica sa uznapredovalim trudovima. Mnogi liječnici daju tokolizu samo tijekom 48 sati u trudnoćama manjim od 32 tjedna ne bi li uspijeli provesti terapiju kortikosteroidima za sazrijevanje pluća.
Opširnije
30.11.2023 | Česta pitanja, Ginekologija, Nekategorizirano
Žene u poslijemenopauzi
Krvarenje iz maternice
Svako krvarenje iz maternice kod žena u poslijemenopauzi indikacija je za uzimanje uzorka endometrija I njegovu citološku i(ili) patološkohistološku obradu.
Asimptomatske pacijentice (žene koje ne krvare I nemaju nikakovih tegoba)
U velike većina žena s rakom endometrija javlja se nenormalno krvarenje iz maternice, a samo njih 5-20% ne krvare. S obzirom na to, pokušalo se ustanoviti kako prepoznati žene kod kojih treba uzeti uzorak iz endometrija premda one nemaju tegoba.
Opširnije
16.11.2023 | Česta pitanja, Ginekologija, Nekategorizirano
Žensko dijete radja se sa zadanim brojem jajnih stanica, a njihov se broj kontinuirano smanjuje. Sa starenjem, fertilnost žene se smanjuje. Povećava se vrijeme koje je potrebno da bi se ostvarila trudnoća, a sposobnost zanijeti u jednom ovulacijskom ciklusu opada. U sredinama bez kontrole radjanja stopa neželjene neplodnosti raste s dobi stupanja u brak ( do 25. godine života je npr. 6%, a nakon 40. godine čak 30%. Dob radjanja posljednjeg djeteta prosječno je 40 godina I sa 45 99% žena je neplodno). Šanse zanijeti u jedniom ciklusu kod žene do26 godina su 50%, ako ima 37-34 godine one su 40%, kod starijih od toga 30%. Proces počinje već nakon 32.godine života, a nakon 43. spontano zanijeti I roditi je izuzetak. Sa dobi smanjuje se ne samo broj, već I kvaliteta jajnih stanica, jer se poremetnje diobe u mejozi povećavaju s dobi. Nenormalne oocite nisu izuzete od selekcije prema dominantnom folikulu, pa se tako s dobi povećava I broj kromozomski nenormalnih zametaka. To dodatno smanjuje fertilnost I povećava opasnost pobačaja. Osim endogenih genetskih pogrešaka, s vremenom raste I ekspozicija otrovima iz okoline, I to još dodatno smanjuje kvalitetu jajnih stanica starijih žena. Tako šanse za zanošenje I iznošenje zdravpg djeteta postepeno opadaju.
Ovarijska rezerva
To je sposobnost jajnika I pokazuje broj I kvalitetu preostalnih jajnih stanica u jajniku. Smanjena rezerva jajnika upućuje da žena koja je u reprodukcijskoj dobi I ima normalne menstruacije, otežano zanaša u ciklusu ili njeni jajnici reagiraju na stimulaciju ovulacije smanjenim stvaranjem folikula. Prema nema jedinstvenih kriterija, ovarijska se rezerva obično iskazuje visinom antimilerovog hormona (AMH), vrijednostima hormona koji stimulira folikule (FSH) ili vrijednostima inhibina B, brojem antralnih folikula ( AFC) , a može se ispitati testom s klomifenom.
Ove vrijednosti pokazuju sposobnost jajnika odgovoriti na poticanje ovulacije, no ne koreliraju sa sposobnošću spontano zanijeti ili roditi živo dijete.
Žene koje imaju lošu ovarijsku rezervu obično su starije od 40 godina, u prethodnom ciklusu izvatjelesne oplodnje dobiveno je 3 ili manje jajnih stanica I imaju niske vrijednosti AMH ili folikula u jajniku. Utjecaj dobi je presudan. Čak I uz normalne vrijednosti AFC ili AMH, žene starije od 40 godina imaju velike probleme zanijeti ili iznijeti dijete do vijabiliteta. Suprotno tomu, mlade žene lakše zanose I uz umanjenu ovarijsku rezervu.
Kada je potrebno provjeriti ovarijsku rezervu
Ako je žena starija od 35 godina, obrada se radi nakon 6 mjeseci neuspješnog pokušavanja zanijeti , odnosno odmah kod žena od 40 godina I starijih. Jednako tako, kod žena koje su imale operacije u predjeklu genitalnih organa, koje boluju od endometrioze, PCO, imale su upale adneksa, liječne su kemoterapijom I sl. Takodjer je najbolje obradu započeti odmah.
Koji su mogućnosti liječenja
Žene koje imaju vrlo nisku ovarijsku rezervu, a posebno ako su starije od 40 godine imaju vrlo male izglede zanijeti uz stimulaciju ovulacije ili IVF postupak. Njima je najbolje ponuditi donaciju jajne stanice mladje žene, donaciju embrija ili adopciju.
Opširnije
14.11.2023 | Česta pitanja, Ginekologija, Nekategorizirano
Što je kvantna medicina i ima li indikaciju u ginekologiji?
Moderna alopatska medicina u posljednje je vrijeme zabilježila velik napredak, ali neke su dijagnoze vrlo teško dohvatljive ili zakašnjele, ili je pak liječenje slabo djelotvorno ili prolazno….Na sreću, pored ponovnog sve češćeg korištenja pripravaka iz prirode, počinjemo rabiti i metode tzv. Tesline znanosti, koje, koristeći kvantnu fiziku. omogućuju dijagnostiku i liječenje na staničnom nivou. Tesla je naime govorio da će medicina doživjeti golem napredak tek onda kada shvatimo i prihvatimo koliko je energija bitna u procesu obolijevanja, ali i iscjeljanja. Prema tradicionalnoj kineskoj medicini funkcije tijela reguliraju energetski kanali i energetski centri, cijelo je tijelo tako povezano i predstavlja jedinstven sistem. Poremetnja tog sistema je bolest. Svaka bolest jednog organa zapravo je bolest cijelog tijela. Psihičke poremetnje, intoksikacije, infekcije, manjak ili suvišak nekih vitalno važnih tvari ili stres u osnovi su bolesti koja remeti homeostazu cijelog tijela, a ispoljava se na organu koji je najosjetljiviji. Korekcijom poremetnji suviška ili manjka nekih tvari, korekcijom posljedica stresa, eliminacijom otrova, bakterijskih ili parazitskih toksina itd. mogu se ukloniti činitelji bolesti u samom začetku. Vjerujemo da koristeći kvantnu dijagnostiku možemo prepoznati manjak vitamina, minerala, postojanje toksičkih supstanci…Možemo procijeniti koja tvar i koji lijek će pomoći odredjenoj osobi, a koji neće…. Izliječenja, ili iscjeljenja kako se uspjesi ovih metoda najčešće zovu, jasna su potvrda djelotvornosti brojnih postupaka koji rabe ovu tehniku.
Svaka stanica u tijelu je odašiljač elektromagnetskog zračenja odredjene frekvencije, njoj svojstvene, a kod stanice koja je bolesna ta je frekvencija poremećena. Prema kvantnoj medicini i biofizičkom poimanju bolesti, početak bolesti je poremećaj frekvencije u stabilnom elektromagnetnom polju čovjeka. Dok god je karakteristična frekvencija organizma stabilna , stabilni su i biokemijski procesi u organizmu, tijelo je zdravo. Biokemijski procesi se mijenjaju kad se ravnoteža nestane.Dakle, svaka tvar i svaki organizam, kao i zdravo tkivo imaju svoju specifičnu frekvenciju vibracije i ona se može detektirati uredjajima koji prepoznaju elektromagnetska zračenja. Promjena vibracije stanice koja je u promijenjenom miljeu ili je oštećena još ne znači bolest,ali pokazuje promjenu koja može prerasti u bolest u koliko se izloženost štetnom utjecaju nastavi. Te sitne promjene koje registriraju posebni uredjaji stižu u kompjuter koji ih onda obradjuje. On zapravo usporedjuje frekvenciju stanice pacijenta sa frekvencijom zdrave stanice i otkriva promjenu koja može prerasti u bolest najprije pojednih stanica, potom i cijelog organa. Dobiveni rezultati pokazuju odstupanje od normale, ali ne i dijagnozu jer sasvim rano, dok ne postoji bitna promjena funkcije cijelog organa ili sustava, bolest koju možemo dijagnosticirati npr. RTG-om ili promjenama biokemijskih parametara krvi, još ne postoji.
Opširnije
