26.01.2017 | Blog
Infekcija HPV virusim najčašće je prolazna i tijekom prve godine nakon infekcije umnažanje virusa spontano prestaje u više od 50% osoba, da bi samo u njih 4- 5% prisutnost virusa mogla biti dokazanom i 4 godine nakon infekcije. Infekcija onkogenim virusom koja ne prolazi postaje trajnom i može, nakon niza godina, uzrokovati rak tkiva domaćina.Uz onkogene HPV viruse to je najčešće rak vrata maternice, ali i anusa, grla, rodnice itd….. Virus koji trajno boravi u stanici umnaža se na dva načina: u episomima izvan kromozoma domaćina ili unutar samih kromozoma kao njihov sastavni dio. Virus čiji je genetski materijal dio kromozoma domaćina bitno mijenja ponašanje stanica domaćina. Oni mijenjaju funkciju regulatora rasta tih stanica, onemogućuju djelovanje tvari koje u zdravom tkivu sprečavaju malignu pretvorbu. Pod utjecajem virusnih onkogena ne prekida se umnažanje stanica koje su pretrpjele oštećenje DNK i onemogućuje se njihova programirana smrt. Promijenjene i oštećene stanice umnažaju se bez nadzora, postaju besmrtne, proces oštećenja DNK se trajno nastavlja i stanica trajno sve više mijenja, postaje zloćudna. Koja je medjutim veza izmedju besmrtnosti stanica i zloćudne transformacije još uvijek nije poznato. Taj proces vjerojatno ovisi o genetskoj strukturi pojedinca ali i brojnim unutarstaničnim i medjustaničnim mehanizmima koji se moraju poremetiti da bi besmrtne stanice na kraju zaista postale zloćudne.
U trenutku kada virus postane sastavni dio genoma stanice, kada promijeni normalan izgled i ponašanje stanica, citološkim se pregledom može uočiti da stanice više nisu normalne, nego su promijenjene. Kažemo da su postale displastične. Citološka pretraga stanica vrata maternice (Pap test) prestaje biti normalnom. U koliko promijenjene, displastične stanice, postoje samo u donjoj trećini pločastog epitela vrata maternice govorimo o CIN-u I. To je najblaži stupanj displazije. Ako su promjenjene stanice donje dvije trećine epitela vrata maternice govorimo o CIN-u II, a ako su promijenjene stanice svih slojeva debljine epitela vrata maternice govorimo o CIN- u III i CIS-u (carcinoma in situ). Virus daleko najčešće invadira stanice zone transformacije, pa je, prilikom uzimanja Pap obriska, posebno važno uzeti obrisak s tog dijela vrata maternice. U žena u reprodukcijskoj dobi zona transformacije najčešće je na površini egzocerviksa. U žena u poslijemenopauzi zone transformacija pomiče se u unutrašnjost cervikalnog kanala.
U koliko je umnožen dovoljan broj promijenjenih stanica, promjena postaje vidljivom, najprije uz povećanje mikroskopom, a kasnije, ako se ne prepozna i ne liječi postaje vidljiva golim okom. U žena s pozitivnim citološkim obriskom vrata maternice, posebice u koliko je dokazana prisutnost onkogenog tipa HPV virusa, promjene koje još nisu vidljive golim okom možemo pokušati naći pretragom koju zovemo kolposkopija.
Opširnije
26.01.2017 | Blog
Humani papiloma virus može zaraziti samo čovjeka. Do danas poznato je više od 100 danas tipova HPV virusa. Neki tipovi virusa inficiraju samo kožu, drugi samo sluznicu. Kožu inficiraju tipovi 1, 2, 3, 4 i 10 , a posljedica infekcije su bradavice na koži dlanova, tabana i prstiju. Najčašća područja koja inficiraju HPV virusi koji napadaju sluznice su penis, skrotum, perineum, rodnica, vanjsko spolovilo žene i vrat maternice. Na vratu maternice HPV virus pokazuje posebnu sklonost infekciji stanica područja i pločastogzone transformacije- mjesta dodira cilindričnog epitela kanala vrata maternice, endocerviksa, i pločastog epitela površine vrata maternice, egzocerviksa. U predjelu genitala infekcija HPV virusima javlja se kao kondilomi ili intrapeitelijalna neoplazija i invazivni rak vrata maternice, rodnice, vanjskog spolovila, anusa i penisa. Hoće li se u inficiranoj sluznici razviti kondilomi ili displazija ovisi o tipu virusa.
Kondilome, šiljate bradavice vanjskog spolovila, rodnice ili vrata maternice uzrokuju tipovi 6 i 11. To su dobroćudne lezije. Najčešće se nadju u osoba od 17 do 33 godine starosti, a procjenjuje se da zaraženo može biti 1-10% populacije. Zaraza je spolni kontakt, a rizik se povećava s brojem seksualnih partnera. Liječe se lokalnom aplikacijom staničnih otrova ili antimetabolita (vrsta citostatika) kod kuće, ambulantno ili se odstranjuju krioterapijom, kauteriziraju ili odstranjuju standardnim kirurškim tehnikama.
Infekciju sluznice uzrokuju brojni tipovi HPV virusa od kojih su neki povezani s nastankom raka. Zovemo ih onkogenim tipovima virusa. Postoji opsežni i vrlo uvjerljivi dokazi kako su neki tipovi HPV virusa uzročnici raka vrata maternice, ali sve više dokaza kako mogu uzrokovati rak rodnice, vanjskog spolovila, anusa, penisa i grla. Najopasniji je tip 16 koji je nadjen u više od 60% žena s invazivnim rakom vrata maternice, tip 18 nadjen je u oko 10% takovih žena. S rakom vrata maternice nedvojbeno su povezani i tipovi 31, 33, 35, 39, 45, 51, 52, 56, 58, 59, 68 73 i 82. HPV infekcija povezuje se i s rakom anusa i malignim tumorima glave i vrata.
Infekcija onkogenim tipovima HPV virusa vrlo je česta. Osjetljivi testovi kojima se može dokazati svježa ali i ranija infekcija virusima pokazuju dodir s HPV virusom tipa 16 u 19% muškaraca i čak 30% žena!!!! Aktualnu infekciju onkogenim HPV virusom ima oko 10% zdravih žena (uredna citologija vrata maternice) svih dobnih skupina, najviša učestalost nadjena je u Africi; tamo čak 22% zdravih žena ima infekciju onkogenim HPV virusom. Infekcija je najčešća u žena u dobi od 20-24 godine. Medju spolno aktivnim adolescenticama (prosječna dob 16 godina), koje su imale odnose prosječno 2 godine s 4 spolna partnera nadjeno je njih 64% inficiranih onkogenim HPV virusom. Medju studenticama jednog koleđa nadjeno je 26% infekcija HPV virusom na početku studiranja, medju incijalno negativnim, tijekom 3 godine praćenja, HPV infekciju dobilo je dodatnih 43%. Drži se da će do čak 80% osoba ostvariti infekciju nekim do tipova HPV virusa do 40. godine života. Na sreću, infekcija je najčešće prolazna i postaje trajnom samo u 4-5% žena. Nakon 30. godine života učestalost zaraženih opada. Mnoge spolno aktivne žene imaju povremene infekcije raznim tipovima virusa, one su najčešće prolazne, ali mogu ostaviti jednako tako prolazne promjene na stanicama sluznice zaraženog organa.
U europi najčešći tip virusa je tip 16, u Africi tipovi 52 i 51. U Engleskoj najčešći je tip 16, ali većina zaraženih žena uz infekciju tipom 16 ima i infekciju nekim od onkogenih tipova virusa za koji nema mogućnosti cijepljenja.
Zaraza virusima koji napadaju sluznice ostvaruje se najčešće spolnim kontaktom, spolnim odnosom, a učestalost infekcije jako se povećava s brojem spolnih partnera i kod muškaraca i kod žena. Vjeruje se da infekcija može nastati i nakon bliskog kontakta koža: sluznica. Spolni odnos nije uvjet infekcije jer se HPV infekcija susreće i 4% djevica.
Kod homoseksualnih muškaraca analna infekcija onkogenim HPV virusima susreće se u oko 30-40%. U oko trećine heteroseksualnih muškaraca nadjena je infekcija penisa onkogenim HPV virusom. Učestalost zaraze povećava pušenje, uživanje većih količina alkohola, broj spolnih partnera, uporaba kondoma jako smanjuje učestalost infekcije. Samoizliječenje koje se, kao i u žena, jednako često susreće i u muškaraca, ubrzano je u obrezanih muškaraca.
Zaražena osoba nema nikakove simptome i ni sama ne zna da je zaražena, pa tako lako prenosi infekciju na osobe s kojima je u spolnom kontaktu. U početnoj fazi infekcije virus se ne može zapaziti u stanicama metodama citološke pretrage stanica i Pap nalaz je uredan. Prisutnost virusa u tkivu može se dokazati posebnim tehnikama izolacije antigena virusa (npr. PCR tehnologijom). Na tržištu postoji nekoliko standardnih testova od kojih neki zbirno potvrdjuju prisutnost nekog od 13 ili 14 najčešćih onkogenih tipova, a postoji i test koji omogućuje izdvojenu dijagnostiku prisutnosti tipova 16 i 18. Postoje i testovi koji omogućuju genotipizaciju pojedinih tipova virusa, no oni nisu standardizirani i općenito prihvaćeni.
Opširnije
22.12.2016 | Blog
Koja je nabolja dob za trudnoću i radjanje, što je to „vetusta“
Koje je najbolje doba za ženu za radjanje?
Dob izmedju 20. i 25. godine života poznata kao najbolja dob za zanijeti i iznijeti trudnoću. Tada je trudnoća najčešće neporemećena, porod najbrži i najlakši, a oporovak nakon njega brz.
Kada se žena smatra vetustom, tj „starom za radjanje“
Odluka roditi po prvi ili ponovni put odgadja se sve više prema 35.godini i kasnije. Pomak radjanja prema četrdesetim godinama i čak kasnije, u razdoblje prijemenopauze, posljednjih je godina sve češći. Danas oko 20% žena radja nakon navršene 35. godine života. U tih žena trudnoća je često rizična i poremećena.
Što je to rizična trudnoća
Žene koje boluju od neke bolesti, npr. šećerne bolesti, bolesti bubrega, srca, pluća , krvožilja imaju umanjene izglede za neporemećenu trudnoću. U njih postoji opasnost za pogoršanje osnovne bolesti tijekom trudnoće, ali i za pojavu poremetnji trudnoće zbog nedostatne prilagodbe bolesnog organa trudnoći. U tih žena kažemo da je trudnoća rizična. Izgledi za rodjenje zdravog, ročnog djeteta u tih su žena umanjeni.
Što je poremećena trudnoća
U koliko zanosi žena koja je potpuno zdrava, najveća je vjerojatnost da će trudnoća u nje proteći bez poremetnji. Medjutim, i u njih moguće je da se tijekom trudnoće pojave bolesti koje su specifične za trudnoću i koje se javljaju samo tijekom trudnoće. Najčešće je to preeklampsija, hipertenzija trudnoće ili kolestaza. U širem smislu to su i stanja vezana za prijeteći pobačaj ili prijevremeni porod. Sve te trudnoće smatramo poremećenim. Izgledi za radjanje zdravog, ročnog djeteta u žena s poremećenom trudnoćom umanjeni su.
Zašto je uveden pojam vetuste?
Za zdravu i mladu ženu trudnoća je fiziološko razdoblje koje se podnosi bez problema. Mlade žene najčešće su zdrave. Medjutim, učestalost se kroničnih bolesti povećava s dobi i raste posebice nakon 35. godine života. U te skupine postoji opasnost i za latentno oslabjelu funkciju organa bez čije je optimalne djelotvornosti trudnoća otežana. Zbog toga su i izgledi za uspješno dovršenje trudnoće i radjanje zdravog djeteta u žena starije dobi umanjeni. U žena te dobi češće su i anomalije i kromozomske aberacije djeteta.
Kako se mogu povećati izgledi za uspješan tijek i završenje rizične, poremećene trudnoće i trudnoće u žene starije dobi?
Kod rizičnih trudnica:
Kod žena s rizičnom trudnoćom najbolje je obaviti regulaciju osnovne bolesti prije trudnoće. U koliko se postigne remisija i smirenje bolesti izgledi za uspjeh bitno su bolji no kada se zanese u vrijeme aktivne ili pogoršane bolesti. To se može potići prekoncepcijskim savjetovanjem sa specijalistom odgovarajuće grane i subspecijalistom fetalne medicine i opstetricije.
Kod poremećene trudnoće:
Pravodobno prepoznavanje poremetnji u trudnoći u prethodno zdrave trudnice i optimalno liječenje majke i djeteta moguće je samo uz pravilnu antenatalnu skrb. U takovih situacija žena sama najčešće nema simptome koji bi je upozorili na poremenje. Njih može pravodobno prepoznati samo liječnik koji ima iskustva u prepoznavanju tih poremetnji.
Kod žena starije dobi:
U koliko se radi o rizičnoj trudnicu postupak je jednak kao kod svih rizičnih trudnica. U koliko se radi o ženi starije dobi koja nema podataka o kroničnim bolestima, valja uzeti u obzir spoznaje o povećaloj učestalost komplikacija koje su vezane uz latentne poremetnje funkcije organa bitnih za trudnoću i sukladno tomu provoditi vrlo pažljiv nadzor trudnoće kako bi se na vrijeme opazile poremetnje koje su vezane uz navedene okolnosti. Trudnoću vetuste uvijek bi trebao pratiti iskusan opstetričar.
Opširnije
22.12.2016 | Blog
Infekcije mokraćnog mjehura I bubrega medju najčešćim su infekcijama tijekom trudnoće.
Asimptomatska bakteriurija
Trudnice se često žale na simptome otežanog mokrenja, nagona na mokrenje tijekom noći, stalnog nagona na mokrenje. Ovi se simptomi javljaju sami ili u kombinaciji. Sami po sebi ti simptomi nisu dokaz uroinfekcije. Puno češće uroinfekcija postoji, a kliničkih simptoma nema ili su potpuno atipični. Zbog učestalosti uroinfekciju valja tražiti I onda kada trudnica nema nikakovih simptoma. Nalaz sedimenta urina dvojbene je vrijednosti u trudnoći. Neophodna je stoga uvijek bakteriološka obrada urina. Zbog anatomskih razloga i dvojbi u vjerodostojnost bakteriološkog nalaza kulture urina, godinama je postojala dvojba kako definirati i kada dijagnosticirati uroinfekciju tijekom trudnoće. Držalo se da više od 100 000 bakterija u ml urina dobivenog kultivacijom srednjeg mlaza urina predstavlja značajan broj koji upućuje na asimptomatsku infekciju parenhima mokraćnog sustava. Bilo koja koncentracija bakterija dobivena suprapubičnom punkcijom smatrana je patološkom. Danas, nakon propisno uzetog uzorka, navode se dokazi o dijagnostičkoj vjerodostojnosti i nižih koncentracije, posebice u trudnica s nekom kroničnom, odnosno konkurentnom bolešću. Postoje dvojbe koju metodu probira upotrijebiti, kada je provoditi, je li potrebno ponavljati u negativnih trudnica, itd, no u svih trudnica s kroničnom preegzistentnom bolešću bubrega, hipertoničarki i dijabetičarki urinokulturu valja učiniti što je ranije moguće.
Najčešći uzročnik uroinfekcije svakako je E. coli, bakterija koja je rezistentna prema kiselosti rodnice, lako adherira na rodnički epitel, stvara tvari koje inhibiraju fagocitozu i dodatno samnjuju peristaltiku mokraćovoda. Od ostalih patogena najčešći su klepsiella, proteus, koagulaza negativni stafilokoki i pseudomonas.
Vjeruje se da izmedju 2-10% žena ima povremenu asimptomatsku bakteriuriju, proporcija nije viša u trudnoći. Medjutim, tijekom trudnoće 40% takvih žena dobit će simptomatsku infekciju: upalu mokraćnog mjehura ili upalu bubrega. Još je važnije da asimptomatska uroinfekcija može biti uzrokom zastoju u rastu djeteta, pobačaju ili prijevremenom porodu, anemiji majke.
Svaku dakle asimptomatsku uroinfekciju valja liječiti. Naravno, antibiotik se odabire prema antibiogramu, a liječenje sprovodi tijekom 14 dana. Na žalost, oko 30% liječenih imat će recidiv tijekom iste trudnoće, a oko 15-20% ponovnu bakteriuriju nakon dva ciklusa liječenja. Drži se da će do 60% “izliječenih” tijekom trudnoće imati ponovnu značajnu bakteriuriju nakon završene trudnoće i kasnije u životu. Asimptomatska bakteriurija tijekom trudnoće nije vezana uz značajne anatomske defekte urinarnog sustava, pa se ni u slučajevima relapsa ili recidiva ne preporučuju invazivne metode pretrage ni nakon, a posebice ne tijekom aktualne trudnoće.
Simptomatska uroinfekcija
Akutna upala mokraćnog mjehura (1% trudnoća) i akutna upala bubrega (2% trudnoća) simptomima se ne razlikuju od istih bolesti izvan trudnoće. U nekih trudnica s upalom bubrega, medjutim, može se zapaziti pogoršanje bubrežne funkcije s prolaznim povišenjem vrijednosti serumskog kreatinina, povećana učestalost prijevremenih trudova, sklonost septičkim komplikacijama i povišenoj učestalosti adultnog respiracijskog distresa.
Oko 70% oboljelih trudnica boluje od asimptomatske uroinfekcije koja je tijekom trudnoće postala klinički manifestna. Ostalih 30% su žene u kojih urinokulture uzete tijekom ranijih razdoblja trudnoće nisu bile pozitivne. Pravodobnim prepoznavanjem asimtomatske uroinfekcije i djelotvornim liječenjem, moglo bi se prepoloviti učestalost simptomatskih upala u trudnoći.
Svaku trudnicu s akutnim pijelonefritisom valja hospitalizirati, nadzirati vitalne funkcije, kontrolirati diurezu, hidrirati i, prije svega, liječiti adekvatnim antibiotikom. Prije prispijeća bakteriološkog nalaza uputno je liječenje započeti antibiotikom širokog spektra. Izostanak poboljšanja tijekom 48-72 sata upućuje na nedjelotvornost antibiotika, odnosno anatomski problem: opstrukciju ili abnormalnost kanalnog sustava. Istu težinu ima recidiv aktune, klinički manifestne bolesti.
Liječenje se nastavlja do isteka 3 tjedna nakon završene akutne faze, a bakteriološke nalaze valja regularno ponavljati. Nakon završene trudnoće preporučuje se nefrološka obrada u svih žena s komplikacijama ili recidivom simptomatske uroinfekcije.
Opširnije
22.12.2016 | Blog
Heparin u fiziologiji i poremetnjama implantacije
Poremetnje implantacije i razvoja posteljice mogu biti uzrokom za neuspjeh IVF-a (RIF), pobačaje (RPL), i poremetnje trudnoće. Heparin i njegovi niskomolekularni oblici (LMWH) djeluju pozitivno na procese implantacije, funkciju trofoblasta i razvoj posteljice. Djelotvornost ovih lijekova može se objasniti učinkom na proces zgrušavanju krvi, ali i djelovanjem na molekule selektina, kaderina, faktore rasta, metaloproteinaze, leukocite i komplement. Uporaba LMWH u eksplozivnom je porastu. Osim visoke cijene (3000 USD za jednu trudnoću), medikaciju prate neugodne nuspojave. Istražili smo koliko je medikacija LMWH opravdana
1.Niskomolekularni heparin i ponovljeni neuspjeh implantacije u postupcima IVF:
Nove studije ne potvrdjuju ovisnost RIF_a i antikardiolipinskih protutijela, neke čak bolji uspjeh IVF-a uz nasljednu trombofiliju. Prevencija LMWH u pokušaju poboljšanja IVF ishoda ima opravdanje samo u strogo kontroliranim kliničkim istraživanjima (1).
2.Niskomolekularni heparin i ponovljeni spontani pobačaj
Kvalitetna istraživanja pokazuju tek blagu medjuovisnost prirodjenog manjka faktora II i V i gubitka ranih trudnoća. LMWH nije pokazao pozitivan učinak u žena s trombofilijom i PRL. U žena s RPL bez trombofilije LMWH zasigurno je nedjelotvoran.
3.LMWH i nepovoljni ishodi trudnoće
Nasljedna trombofilija nije povezana s nastankom EI, IUGR, intrauterine smrti djeteta ili s abrupcijom. U velikoj metaanalizi dokazan je značajan protektivni učinak LMWH u žena s ranijim IUGR-om, teškom EI, abrupcijom posteljice i intrauterinom smrti djeteta
Opširnije
22.12.2016 | Blog
Uvod
Cilj nadzora trudnoće, normalne ili poremećene, uvijek je rodjenje zdravog i za život sposobnog djeteta i očuvanje zdravlja majke. Posebice u kronično bolesnih trudnica antenatalna skrb mora prvenstvenu brigu posvetiti majci. Danas kada se žene na trudnoću odlučuju sve kasnije, nije rijetkost da kronična bolest bitno poremeti izglede zanijeti ili iznijeti trudnoću, ali jednako tako može značajno ugroziti zdravlje i život majke. Što više, kronično popuštanje djelotvornosti nekih organa i dostupnost transplantaciji, omogućila je zanošenje i trudnoću ženama u kojih je prethodna bolest trudnoću činila nezamislivom, bilo zbog rizika za zdravlje majke, bilo zbog nerješivog infertiliteta. Opstetričari su pak pred novim i zanimljivim izazovom; kako voditi i završavati trudnoće nakon transplantacije, kako provoditi liječenje koje treba spriječiti odbacivanje presadka, kako procijeniti utjecaj trudnoće na djelotvornost presadka i ima li smisla dopustiti dojenje ? Iskustva u nas i u svijetu za sada vrlo su oskudna.
Transplantacija pluća
Teška kronična opstruktivna, restriktivna i vaskularna bolest pluća s trajnom respiracijskom insuficijencijom čini trudnoću neizvjesnom, a katkad i besmislenom. Godine 1983. započelo se s pojedinačnim transplantacijama pluća, a do danas opisano je 17 trudnoća u transplantiranih pacijentica iz kojih je rodjeno 9 djece . U trudnoćama nakon transplantacije pluća vrlo su česte komplikacije, bar jednu ima gotovo svaka žena, vrlo je često odbacivanje organa tijekom ili ubrzo nakon trudnoće, polovina djece su prijevremeno rodjeni, no kasniji im je razvoj u pravilu uobičajen za djecu rodjenu prijevremeno odnosno nakon visoko rizičnih trudnoća. U koliko je funkcija presatka uredna dopušten je vaginalni porod. Najvažnija preporuka je trudnoću dopustiti tek 2 ili više godina nakon operacije i samo u onih žena s urednom funkcijom presadjenog organa, a tijekom trudnoće neophodne su učestale provjere funkcije presadka i najpažljivija moguća antenatalna skrb . Do danas nije opisano smrtnih ishoda u majki nakon transplantacije pluća, no, odbacivanje prestka češće je u ovih, no u trudnica drugim presadjenim organima. Za sada, na žalost nema mogućnosti procijene koje su trudnoće u tom smislu najrizičnije .
Transplantacija jetre
Prva trudnoća nakon transplantacija jetre, indicirane kroničnom insuficijencijom organ ili akutnim popuštanjem nakon sindroma HELLP opisana je 1978 godine, pa su iskustva s trudnoćama nakon ove transplantacije oskudna. Opisano je 7 spontanih trudnoća u 8 žena, jedna blizanačka trudnoća nakon izvantjelesne oplodnje . Kao i u trudnoća nakon transplantacije drugih solidnih organa najvažniji parametar procjene izgleda trudnoće je funkcija organa prije trudnoće. U žena nakon transplantacije jetre susreće se nerijetko bubrežna insuficijencija, popraćena teškim hipertenzijama i preeklampsijom, uzrokovana hemodinamskim premetnjama krvotoka u bubregu ili oštećenjem bubrega agresivnom imunospresivnom terapijom koja je nerijetko potrebna zbog sklonosti odbacivanju organa u trudnoći. Trudnoća medjutim može proteći i potpuno uredno. Intrauterini zastoj rasta i prijevremeni porod susreću se često.
Transplantacija matičnih stanica i koštane srži
Rabi se nakon agresivnog, radikalnog liječenja malignoma kombiniranog iradijacijom cijelog tijela. U literaturi susreću se izvješća tijeka bolesti nekoliko desetaka tisuća bolesnika . Neplodnost koja na žalost slijedi iradijaciju cijelog tijela u djetinjstvu, najčešće ostaje i nakon uspješne ztransplantacije; zanosi samo oko 0.6% žena. U koliko uspije, trudnoća nerijetko teče bez poteškoća, no prijevremeni porod, intrauterini zastoj rasta i operacijski porodi česti su. U žena s nepovratno propalom funkcijom jajnika moguća je tehnika donacije oocita . Problem u takvih trudnoća nerijetko je smanjen uterus zbog nerazvijanja maternice u hipoestrgenim uvjetima tijekom djetinjstva i puberteta.
Transplantacija bubrega
O trudnoćama žena s transplantiranim bubregom imamo najviše iskustva. Sedamdesetih godina učestalost zanošenja nakon transplantacije bubrega bila je 1:50 , već 1993, 1:17, da bi posljednjih godina učestalost zanošenja u žena reprodukcijske dobi od čak narasla na zapanjujućih 1/7. Nije poznato zbog čega, no učestalost višeplodnih trudnoća povišena je na oko 3% . Starija izvješća navode visoku učestalost pobačaja, prijevremenih poroda, intrauterinog zastoja rasta i visok perinatalni mortalitet . U novijim izvješćima primjetna je niža učestalost medicinski induciranog pobačaja, spontanog pobačaja i pad perinatalne smrtnosti . Danas je sasvim jasno kako ishod trudnoće bitno ovisi o stabilnosti funkcije presadka u trajanju od najkraće 2 godine nakon operacije i normalnim pregraviditetnim vrijednostima krvnog tlaka . Nejasno je medjutim koje okolnosti pogoduju nepovratnom pogoršanju funkcije presadjenog bubrega i odbacivanju organa: poremetnje koje su istina rijetke (do 9%), no i dalje vrlo opasne. Tranzitorno poremećena funkcija presadka i blago, prolazno povišene vrijednosti kreatinina česte su i neopasne pojave tijekom većeg broja ovih trudnoća (13, 15). Život majke može biti ugrožen infarktom miokarda i kardiomiopatijom , hipertenzivnim krizama, povećanom učestalošću dijabetesa i anemijom .
Djeca majki liječenih ciklosporinom pokazuju umjereni pad imunosnog odgovora tijekom prve godine života . U dobi 9 mjeseci do 18 godina 95% djece majki tijekom trudnoće liječenih azatioprinom, kortikosteroidima i ciklosporinom razvijaju se primjereno, premda njih 10% ima neke anomalije, najčešće urogenitala. Iskustva s djecom majki liječenih drugim, novim imunosupresivima, za sada su oskudna, no nema dokaza da ti lijekovi povećavaju učestalost malformacija .
Transplantacija pankreasa, bubrega i srca
Opisano je više od 50 trudnoća nakon uspješne transplantacije gušterače i gušterače i bubrega zajedno. Opasnost za trudnoću su uobičajene za trudnoće nakon ivh operacija: povišena učestalost hipotrofije i prijevremenog radjanja, a za majku oko 10% epizoda odbacivanja organa, najčešće nakon poroda i pogoršanje komplikacija dijabetesa i onda kada je glikemija u trudnoći uredna . Izvješća o trudnoćama nakon transplantacije srca još su sporadična, no ohrabruje izostanak ozbiljnih i pogibeljnih komplikacija u majki.
Zaključak
Sve trudnoće nakon transplantacije organa visoko su rizične i moraju biti vodjene pažljivo i uz suradnju opstetričara i transplantacijskih stručnjaka. Općenito za preporučiti je:
- planiranje zanošenja u vrijeme stabilne i uredne funkcije presadka
- pažljiv nadzor trudnoće
- nastavak imunosupresivnog liječenja tijekom trudnoće
- nadzor funkcije presadka
- porod može biti vaginalni
- osigurati nadzor funkcije presadka nakon poroda i pratiti dijete do zrelosti.
S obzirom da su iskustva s transplantacijama i trudnoćom još uvijek oskudna bilo bi uputno uključiti Hrvatsku u svjetske registre.
Opširnije
