17.09.2023 | Česta pitanja, Opstetricija
Biokemijski pokazatelji nasljednih bolesti
Prenatalna dijagnoza malformacije djeteta prvi puta postavljena je prije manje od 30 godina. Danas, koristeći tehnološki napredak, već razmišljamo ne samo o uspješnoj korekciji malformacija nakon rodjenja već o intrauterinoj kirurgiji i liječenju genima. Osim slikovnih metoda (UZV, MR), u svakodnevni rad polako uključujemo brojne biokemijske metode. Mogućnosti predkoncepcijske, predimplantacijske i prenatalne dijagnostike zapanjujuće se povećavaju pa smo u opasnosti naći se u raskoraku izmedju obećavajućih laboratorijskih eksperimentalnih mogućnosti i upotrebljivosti pojedinog postupka u svakodnevnom radu na “makro planu” kompleksnosti ljudskog organizma, ograničeni još uvijek brojnim ljudskim, moralnim i etičkim dvojbama. Kada bi laicima i liječnicima bilo jasno da vjerojatno nikada nećemo moći tvrditi kako je nerodjeno dijete 100% zdravo, manje bi bilo sudskih procesa zbog “rodjenja pogreškom” i zbog “pogrešne ili neprovedene te i te metode prenatalne dijagnostike”. Što je danas razumno, a što pretjerivanje?
SVRHA ANTENATALNE DIJAGNOSTIKE
Identificirati roditelje nositelje prirodjenih bolesti i anomalija, u izvantjelesnim postupcima oplodnje probrati zdrave gamete i embrije, a u spontanim trudnoćama prepoznati dovoljno rano tijekom intrauterinog života malformacije ili bolesti i procijeniti koje bi anomalije ili bolesti bilo moguće liječiti, upozoriti roditelje da su sami nositelji mutacija ili da je njihovo dijete možda oštećeno, planiranje daljeg postupka i poroda.
Liječenje
Premda su intrauterini pokušaji drenaže likvora kod teškog opstruktivnog hidrocefalusa dugo bili napušteni kao beskorisni, ima dokaza da intrauterina drenaža likvora i mokraće kod genitourinarnih niskih opstrukcija pomaže sačuvati dovoljno moždanog i bubrežnog parenhima. Pokazana je korist antiaritmika kod fetalnih supraventrikularnih tahiaritmija. Intrauterino operacijsko liječenje dijafragmalne hernije u životinja pokazalo se mogućim, a polako se uvodi i liječenje genima.
Dijagnostiček metode koje se rabe su metode probira bolesti I metode detekcije bolesti.
Tehnike probirasu ultrazvučne metode i biokemijski parametri
Dijagnostički postupci su specifične tehnike, obično invazivne, s rizikom gubitka trudnoće i komplikacija
Biokemijski testovi:
1.) AFP /alfa fetoprotein/
Alfa fetoprotein je onkofetalni protein koji se normalno ne stvara u zdravih odraslih osoba, ali ga u velikoj količini tijekom i trimestra stvara žumanjčana vreća, a kasnije u II I III trimestru jetra djeteta. Stvaranje AFP-a nadzire gen na kromozomu 4.To je mali protein koji prelazi posteljicu. U majčinoj krvi raste do 32. tjedna, potom opada. Porast vrijednosti AFP javljaju se u majčinoj krvi uvijek kada je prijelaz preko posteljice olakšan (poremetnja placentacije, smrt djeteta, abrupcija, invazivni zahvati) i kada su fetalne kapilare u bliskom dodiru s plodovom vodom (otvoreni defekti neuralne cijevi, trbuha…). Niske vrijednosti AFP- a u serumu majke pokazatelj su opasnosti fetalne major kromozomske anomalije /trisomija 21, 13,18/.
2.) uE3 /nekonjugirani estriol/ i HCG /humani korionski gonadotropin/
Niske vrijednosti uE3 I visoke vrijednosti HCG-a nadjene su u krvi majki djece s kromosomskim anomalijama. Zajedno sa sAFP, kao test probira ili “triple test”, vrijednosti ovih hormona, uključujući biometrijske parametre /BIP/ i dob majke, kao i njenu tjelesnu težinu iskorišteni su za izradu software-a antenatalne procjene rizika za sy Down. Triple test točno identificira 60-70% trudnoća sa sy Down uz 7-8% lažno pozitivnih nalaza slijedeći 1:250 graničnom vrijednošću /cut off level/. U Klinici, koristeći vrijednost rizika 1:100, identificirali smo svu djecu s Downovim sindromom i rjedjim major kromosomskim aberacijama bez lažno negativnih nalaza.
Osim u dijagnostici anomalija kromozoma, biokemijski testovi pokazuju se korisnim I u predskazivanju brojnih poremetnji trudnoće u kromozomski zdrave djece
Prenatalna dijagnoza poremetnji metabolizma
Prenatalna dijagnoza moguća je u oko 200 prirodjenih metaboličkih poremetnji dokazom specifičnog genetskog, enzimatskog poremećaja ili dokazom odredjenih proteina na uzorku fetalnih stanica dobivenih amniocentezom ili još bolje biopsijom korion frondosuma. Uspješna je prenatalna dijagnoza rijetkih poremećaja metabolizma sfingolipida, bakra, cistinoza, mukolipidoza.
Prenatalna dijagnoza genopatija – DNK analize
Mutacije pojedinog gena uzrok su većem broju nasljednih bolesti koje je moguće prenatalno dijagnosticirati direktnom dijagnozom mutacije (poznata mutacija) ili indirektno dokazom DNK polimorfizma u susjedstvu mutiranog gena (nepoznat mutirani gen). Većinom se radi o prenatalnoj dijagnostici hemoglobinopatija (13), cistične fibroze, mišićnih distrofija, imunodeficijencija (13, 14), od kojih je neke već moguće pokusno liječiti transplantacijom matičnih stanica fetusima in utero.
Opširnije
17.09.2023 | Česta pitanja, Opstetricija
Sitne dimenzije oplodjene jajne stanice i ranog embrija onemogućuju vizulizaciju rane trudnoće do trenutka kada dosegnu granice razlučivosti danas dostupnih metoda slikovne dijagnostike. Medjutim, postojanje rane trudnoće može se nedvojbeno dokazati odredjivanjem glikoproteina trofoblasta. Korionski gonadotropin ( HCG) stvara se u stanicama trofoblasta, prodire u majčinu krv trenutkom implantacije i osjetljivim ga se testovima može dokazati u krvi žene već 8 dana nakon oplodnje. U normalnim intrauterinim trudnoćama, vrijednost HCG-a svakih se 48 sati povećava za 53-100% . Medjutim, normalno povećavanje vrijednosti HCG-a susreće se i uz ektopičnu trudnoću sa živim plodom, pa normalna dinamika rasta HCG-a ne isključuje mogućnost postojanja ektopične trudnoće.
Slikovno, korištenjem ultrazvuka, trudnoća se može dokazati tek nakon što vrijednosti HCG-a dosegnu odredjenu granicu ( a tada embrij odredjenu veličinu). Ta se vrijednost naziva diskriminatorna granica. Korištenjem modernih ultrazvučnih uredjaja, uz vrijednosti HCG-a od 1000 mIU/ml u krvi majke, u materištu se mora vidjeti normalna intrauterina trudnoća. I tu postoje izuzetci: normalnu ranu trudnoće može biti teško ili nemoguće vizualizirati kod izrazito debelih žena, uz miomatoznoj maternici, uz ožiljke i kod višelpodnih trudnoća, premda su vrijednosti HCG-a dosegnule i čak prešle diskriminatornu granicu.
Opširnije
17.09.2023 | Česta pitanja, Ginekologija
Infekcija virusom humanog papiloma (HPV infekcija)
Humani papiloma virus može zaraziti samo čovjeka. Do danas poznato je više od 100 danas tipova HPV virusa. Neki tipovi virusa inficiraju samo kožu, drugi samo sluznicu. Kožu inficiraju tipovi 1, 2, 3, 4 i 10 , a posljedica infekcije su bradavice na koži dlanova, tabana i prstiju. Najčašća područja koja inficiraju HPV virusi koji napadaju sluznice su penis, skrotum, perineum, rodnica, vanjsko spolovilo žene i vrat maternice. Na vratu maternice HPV virus pokazuje posebnu sklonost infekciji stanica područja zone transformacije- mjesta dodira cilindričnog epitela kanala vrata maternice i pločastog epitela površine vrata maternice. U predjelu genitala infekcija HPV virusima javlja se kao kondilomi ili intrapeitelijalna neoplazija i invazivni rak vrata maternice, rodnice, vanjskog spolovila, anusa i penisa. Hoće li se u inficiranoj sluznici razviti kondilomi ili displazija ovisi o tipu virusa.
Kondilome, šiljate bradavice vanjskog spolovila, rodnice ili vrata maternice uzrokuju tipovi 6 i 11. To su dobroćudne lezije. Najčešće se nadju u osoba od 17 do 33 godine starosti, a procjenjuje se da zaraženo može biti 1-10% populacije. Zaraza je spolni kontakt, a rizik se povećava s brojem seksualnih partnera. Liječe se lokalnom aplikacijom staničnih otrova ili antimetabolita (vrsta citostatika) kod kuće, ambulantno ili se odstranjuju ledom, strujom ili standardnim kirurškim tehnikama.
Infekciju sluznice uzrokuju brojni tipovi HPV virusa od kojih su neki povezani s nastankom raka. Zovemo ih onkogenim tipovima virusa. Postoji opsežni i vrlo uvjerljivi dokazi kako su neki tipovi HPV virusa uzročnici raka vrata maternice, ali sve više dokaza kako mogu uzrokovati i rak rodnice, vanjskog spolovila, anusa, penisa i grla. Najopasniji je tip 16 koji je nadjen u više od 60% žena s invazivnim rakom vrata maternice, tip 18 nadjen je u oko 10% takovih žena. S rakom vrata maternice nedvojbeno su povezani i tipovi 31, 33, 35, 39, 45, 51, 52, 56, 58, 59, 68 73 i 82. HPV infekcija povezuje se i s rakom anusa i malignim tumorima glave i vrata.
Infekcija onkogenim tipovima HPV virusa vrlo je česta. Osjetljivi testovi kojima se može dokazati svježa ali i ranija infekcija virusima pokazuju dodir s HPV virusom tipa 16 u 19% muškaraca i čak 30% žena!!!! Aktualnu infekciju onkogenim HPV virusom ima oko 10% zdravih žena (uredna citologija vrata maternice) svih dobnih skupina, najviša učestalost nadjena je u Africi; tamo čak 22% zdravih žena ima infekciju onkogenim HPV virusom. Infekcija je najčešća u žena u dobi od 20-24 godine. Medju spolno aktivnim adolescenticama (prosječna dob 16 godina), koje su imale odnose prosječno 2 godine s 4 spolna partnera nadjeno je njih 64% inficiranih onkogenim HPV virusom. Medju studenticama jednog koleđa nadjeno je 26% infekcija HPV virusom na početku studiranja, medju incijalno negativnim, tijekom 3 godine praćenja, HPV infekciju dobilo je dodatnih 43%. Drži se da će do čak 80% osoba ostvariti infekciju nekim do tipova HPV virusa do 40. godine života. Na sreću, infekcija je najčešće prolazna i postaje trajnom samo u 4-5% žena. Nakon 30. godine života učestalost zaraženih opada. Mnoge spolno aktivne žene imaju povremene infekcije raznim tipovima virusa, one su najčešće prolazne, ali mogu ostaviti jednako tako prolazne promjene na stanicama sluznice zaraženog organa.
U europi najčešći tip virusa je tip 16, u Africi tipovi 52 i 51. U Engleskoj najčešći je tip 16, ali većina zaraženih žena uz infekciju tipom 16 ima i infekciju nekim od onkogenih tipova virusa za koji nema mogućnosti cijepljenja.
Opširnije
28.08.2023 | Česta pitanja, Opstetricija
Kemijska trudnoća i pretklinički pobačaj:
Odredjivanje HCG-a trudnoća se može dokazati puno ranije no što ju je moguće vidjeti ultrazvukom, odnosno dijagnosticirati fizikalnim pretragama. To su pretkliničke ili kemijske trudnoće. Wilcox i sur odredili su HCG u skupini od 221 žene koja je pokušavala zanijeti. Ustanovili su da je u njih 22% postojala trudnoća koja je izgubljena prije no što je mogla biti klinički prepoznata. Od njih, 35% zanijelo je u prvom idućem , 65% u drugom i ukupno 83% do šestog ciklusa, trudnoću koja se nastavila do klinički prepoznatljive. Ovakova, kemijska trudnoća, odličan je pokazatelj da postoje ovulacije, jajovodi su prohodni, muškarac fertilan i postoji dobra kapacitacija spermija. U jednoj drugoj studiji praćeno je dnevnim odredjivanje HCG-a 518 nulipara koje su željele zanijeti. U razdoblju kemijske trudnoće izgubljeno je njih 26%, bilo je 8% izgubljenih klinički prepoznatljivih trudnoća, iz 64% trudnoća rodjena su djeca, a ostatak su bile trudnoće završene namjernim pobačajem, ektopične trudnoće, mrtvorodjeni i mole.
Danas se kemijska trudnoća definira kao trudnoća koja se gubi prije pojave ultrazvučno prepoznatljivog embrija. Kemijska trudnoća koja se gubi najčešće prolazi nezapaženo, s obzirom da gubitak ploda nastupa neposredno prije ili u vrijeme početka iduće normalne menstruacije.
Rani spontani pobačaj
Nevoljni gubitak trudnoće prije navršenih 12 tjedana gestacije naziva se ranim spontanim pobačajem. Drži se da se oko 50% ranih trudnoća gubi ranim spontanim pobačajem, dok nakon 12. tjedna umire tek oko 2% plodova, nakon 15. tjedna tek njih oko 0,6%
Opširnije
28.08.2023 | Česta pitanja, Opstetricija
Normalni rast fetusa
Rast svih tkiva i organa posljedica je prolaska kroz proces hiperplazije i hipertrofije. Fetalni rast prolazi kroz tri razdoblja: Tijekom prvog razdoblja koje traje do 16. tjedna broj stanica ubrzano se umnaža, to je razdoblje hiperplazije. Tijekom drugog razdoblja koje traje do 32. tjedna, broj stanica se umnaža, no sporije no ranije, a dimenzije stanica se povećavaju. To je razdoblje hiperplazije I hipertrofije. Nakon 32. tjedna, broj stanica više se ne povećava, povećava se samo njihova veličina. To je razdoblje hipertrofije I obilježeno je gomilanjem masti I glikogena u fetusu. Dinamika rasta različita je u različitih vrsta. Fetus mačke raste prosječno 0.09 grama na dan, a kita prosječno i do 9 kg na dan. Fetus čovjeka prosječno raste 12.5 g dnevno, i konačno do konca trudnoće, od jedne oplodjene jajne stanice reda veličine mikrona poraste 6 milijardi puta. Fetus čovjeka porasta 5 grama dnevno oko 15. tjedna, 15-20 grama dnevno oko 25. tjedna I oko 30 grama na dan tijekom 35. tog tjedna. Biološke varijacije izmedju pojedinih zdravih fetusa ipak su vrlo različite.
Tri su osnovna činitelja rasta: genetski potencijal, unutrašnji činitelj vezan uz djelotvornost majčina organizma I posteljice i činitelji okoline. Genetski činitelj uključuje rasu, porijeklo, specifičnosti genetskog potencijala određene jedinke i daje tzv. potencijal za rast. Zahvaljujući genetskim razlikama postoje različitosti normalne prosječne porođajne težine u različitim sredinama; ona varira između 2800 g i 3600 g. Od unutrašnjih čimbenika (posteljica I fetus) spominju se fetalni hormoni i činitelji rasta. Zanimljivo je kako fetalni inuzlin I proinzulinu slični činitelji rasta ( “insulin like growth factors-I i II ( IGF-I i IGF-II) imaju dokazanu ulogu u regulaciji rasta fetusa. Inzulin uglavnom regulira somatski rast i gomilanje masti. Inzulinu slični činitelji rasta stvaraju se u svim fetalnim stanicama i jako su djelotvorni poticatelji umnažanja broja stanica i poticatelji su diferencijacije. IGFII najbolje korelira s konačnom težinom na rodjenju. Ulogu u rastu djeteta imaju geni debljine, npr. „obesity gene“ koji stvara leptin, a on odlično korelira s težinom na rodjenju. Osim glukoze, koja je najizravnije povezana s rastom fetusa čovjeka, rast fetusa regulira dostupnost aminokiselina i lipida, no pravo značenje ovih posljednjih nutrijenata još nije poznato. U pothranjene novorodjenčadi niske su vrijednosti esencijalnih aminokiselina, slično kao u odraslih osoba koje gladuju , a korištenje triglicerida je poremećeno . Abnormalan razvoj posteljice sigurno može poremetiti rast ploda I to na dva načina: poremećenom invazijom trofoblasta koja će poremetiti otvaranje majčinih arteriola i reducirati intervilozni prstor i premećenom ramifikacijom fetalnih krvnih žila koja će smanjiti mogućnost kemokorijalne izmjene tvari. Loša angiogeneza fetalne posteljice javlja se u uvjetima tzv. lokalne “hiperoksije” interviloznog prostora u ranom razdoblju implantacije ).“Kaskada” medjuutjecaja brojnih činitelja rasta koji u konačnici omogućuju pravilnu funkciju kemokorijalne membrane, trofoblasta, angiogenezu) ili dubinu invazije veznih vila još je nejasna. Za sada je sigurno kako blage poremetnje medjuomjera raznih činitelja rasta u ranoj trudnoći ) ili nekontrolirana apoptoza mogu ispoljiti svoj negativan utjecaj, remeteći normalnu oksigenaciju i prehranu djeteta, time uzrokujući upravo intrauterinu restrikciju rasta. Što se tiče okoline, poznato je kako nadmorska visina (nizak parcijalni tlak kisika), izloženost različitim toksinima okoline, pušenje, jako utječu na rast ploda unutar maternice.
Danas se zna da intrauterini rast ima dalekosežne posljedice. Restrikcija rasta povezan je s poremetnjama djelotvornosti kardiocirkulacijskog, respiracijskog sustava I s poremetnjama metabolizma koje će se pokazati tek u odrasloj dobi. Vjeruje se da adaptacija kojom se fetus odupire nepovoljnoj ponudi hrane in utero nepovratno “programira” njegova tkiva za kasniju poremećenu fukciju, npr. sklonost šećernoj bolesti, aterosklerozi .
Opširnije
28.08.2023 | Česta pitanja, Opstetricija
Mjerenje debljine endometrija i korelacija izmjerenog s izgledima za trudnoću vrlo je upitna. Ako ste uspjela zanijeti prvi put, pokušajte, najvjerojatnije to će biti moguće i idući put…..
Opširnije