21.08.2025 | Blog
Kronična bol u zdjelici
U žena reprodukcijske dobi, njih oko 15% pati od kronične boli u zdjelici. Radi se o boli koji se osjeća tijekom 6 i više mjeseci, obično je difuzna i nevezana uz neku posebnu točku. Bol može biti nejasna i tupa, katkad uz povremeno oštra probadanja, osjećaj žarenja i pristiska ili težine. Postoje razdoblja kada su epizode neugode trajne, povremeno se nakratko izgube, da bi se opet, nevezano uz neku tjelesnu funkciju, ponovno javile. Obično postoji u vrijeme i izmedju ciklusa, ponekad uz odnos, ponekad prilikom mokrenja ili defekcije. Tegobe mogu biti posljedica organske bolesti, najčešće uz endometriozu, sindrom kongestije zdjeličnih vena, uz kroničnu upalnu bolest, anomaliju genitalnih organa itd., ali se može javiti posve neovisno o nekom organskom problemu, katkad pogodovana psihološkim problemima , npr. depresijom….
Zbog navedenih osobitosti ova je bolest izuzetno neugodna i zahtijeva obradu i liječenje.
Prije odluke o načinu liječenja, obvezatan je ginekološki pregled, pregled male zdjelice ultrazvukom, uz korištenje drugih slikovnih dijagnostičkih tehnika u koliko je to indicirano. Dobro je obaviti konzultaciju urologa,i gastroenterologa, neurologa ili psihijatra. Najvažnije je isključiti ozbiljnu bolest. Kad je dijagnostika obavljena možemo razmotriti postupke liječenja, a postoje brojni: od analgetika, kontraceptiva, injekcija medroksiprogesterona, GNRH analoga, do lasera i botoxa ili homeopatije.
Opširnije
21.08.2025 | Blog
Neinvazivni genetski testovi u trudnoći
Uvod
S obzirom da je smrt od prirodjene anomalije najčešći razlog perinatalnog umiranja, a troje, neki kažu i 7 od stotinu rodjenih ima neku prirodjenu manu, jasno je kako je identificirati uzrok i naći načina postaviti antenatalnu dijagnozu dovoljno rano, jedan od najprečih zadaća opstetričara danas. Otkriće ljudskog genoma i očekivana razjašnjenja mnogih genetskih bolesti čine područje prenatalne dijagnostike jednim od najbrže razvijajućih područja medicine danas. Računa se kako je oko 20-25% prirodjenih anomalija posljedica pogreške u gradji kromozoma, manjku ili mutaciji jednog ili nekolicine gena i vjerujemo kako ćemo analizom fetalnog genoma idućih godina moći antenatalno otkriti veliki broj prirodjenih anomalija.
Genetske anomalije fetusa su:
– anomalije broja i gradje kromozoma: poliploidije ili aneuploidije, delecije, translokacije i mozaicizam. Najčešće su, i, danas se cijeni kako ih valja očekivati u oko 1% novorodjenih. Zanimljivo je, medjutim, kako učestalost varira izmedju rasa i etničkih skupina i neovisno o dobi . Većina plodova s anomalijom broja kromozoma pobaci se tijekom rane trudnoće ili umire u perinatalnom razdoblju, pa je, s obzirom na mogućnost relativnog dugog života, realno jedini pravi problem Downov sindrom.
–anomalije jednog ili nekolicine gena
Radi se o anomalijama gena autosomnih kromozoma ili o anomalijama gena spolnih kromozoma koje se prenose recesivno ili domanantno. Drži se da se s nekom genopatijom radja oko 1% novorodjenčadi i da ih je više od 6000, premda se neke anomalije ispoljavaju tek u drasloj dobi. Dominantno svojstvo ili manu nasljedjuje polovina djece, a zbog raznolike ekspresije bolest može biti različito teška: npr. Huntingtonova bolest, neki oblici mišićnih distrofija, policistični bubrezi itd. Recesivno svojstvo ispoljavaju samo homozigoti, a poznato je više od 2000 bolesti koje se tako mogu prenijeti: vrlo rijetke poremetnje metabolizma zbog nedostatka ili poremećene funkcije enzima, mentalna retadacija, brojne lizosomalne bolesti, cistična fibroza itd.
Spolno vezane bolesti su isključivo vezane uz nasljedjivanje poremećenog X kromozoma. Dominantne su letalne za mušku djecu: rahitis rezistentan na D vitamin, dermalna hipoplazija. Recesivna svojstva prenose se na polovinu muške djece, a polovina kćeri svojstvo prenose dalje: npr. adrenoleukodistrofije su recesivne spolno vezane bolesti koje u 20-50% nositeljica uzrokuju mentalnu retardaciju, a mogu se otkriti nalazom mutiranog genoma.
Mnoge bolesti posljedica su postojanja “osjetljivog” gena koji se prenosi od majke ili oca i koji tek uz date okolinske uvjete olakšava pojavu bolesti ili mane. Tako se objašnjava nastanak niza anomalija sraštenja neuralne cijevi, anomalije skeletnog i srčano-krvožilnog sustava, pa čak i prirodjena luksacija kukova.
Metode prenatalne dijagnostike
Do nedavno genetski materijal fetusa bilo je moguće analizirati iz materijala koji je bilo moguće dobiti samo izravno, invazivnim metodama: rana amniocenteza, kordocenteza, biopsija fetalni korijalnih resica. Ti testovi obavljani su od nekih 10-11 tjedana trudnoće ili kasnije. Danas se dijelovi fetalne DNK mogu izolirati iz majčine krvi, dobiti kompletan fetalni genom i analizirati strukturu pojedinih kromozoma, ali i pojedine gene. Materijal se može dobiti ranije, već sa 10-11 tjedana u svih raspoloživih testova.
Invazivnim metodama izravno dobivamo uzorak stanica djeteta bilo da se uzima plodova voda, korijalne resice ili krv djeteta. One nose rizik komplikacija u toku trudnoće i mogu dovesti do npr. spontanog pobačaja i prijevremenog poroda. Kromozomi djeteta, odnosno DNK molekule, analiziraju se izravno i daju jasan i precizan rezultat. Izravna analiza fetalne DNK i dalje je zlatni standard za dijagnozu kromozomopatija i genopatija djeteta.
Neinvazivne metode prenatalne dijagnostike nemaju rizik komplikacija trudnoće. To su razne biokemijske metode ili analiza fetalne DNK iz majčine krvi. Metode bazirane na biokemijskim odredjivanjima u osnovi su statistička analiza parametara i daju procjenu rizika da dijete ima neku gensku grešku (dvostruki, trostruki,četverostruki test, kombinacije itd…). Ti testovi nisu točni, oni su samo gruba procjena.
Neinvazivna pak analiza fragmenata fetalnog DNK koji se dobiva ekstrakcijom iz krvi majke (Nipty, Qualified, Panorama itd..) vrlo su točni , točnost najboljih prelazi 99%. Ovim postupcima mogu se otkriti sve strukturne i numeričke promjene kromozoma, spol djeteta, a najnovijima moguće je otkriti anomalije pojednih gena. Tehnikama sekvenciranja moguće je analizirati pojedine gene, dobiti cijeli genom djeteta i tako otkriti rijetke monogenske poremećaje koji nisu vidljivi metodama slikovne dijagnostike i/ili konvencionalnim probirnim testovima u prvom ili drugom tromjesečju.
Mogu li potpuno zdravi roditelji imati dijete s genetskom aberacijom?
To je često pitanje koje postavljaju roditelji. Nerijetko misle da ako u porodici nemaju nikoga sa, na primjer, Dawnovim sindromom, ili bilo kojom drugom DNK malfunkcijom, da ne postoji nikakva mogućnost da dobiju dijete sa nekom od kromozomskih abnormalnosti. Nažalost, apsolutno svi mogu zanijeti dijete sa nekom genskom ili kromozomskom geškom, bez obzira na porodičnu anamnezu roditelja , zdravstveno stanje, životni stil trudnice i supruga i slične parametre. Niko nije pošteđen, pa je pametno testiranje ponuditi svima.
Koji neinvazivni test odabrati?
Najvažniji kriterij pri odabiru testa jeste vrsta tehnologije koja se koristi i ovisi li rezultat testa i koliko o frakciji fetalne DNK u majčinoj krvi. Važna je i dostupnost genetskog savjetovanja. Ako se naime otkriju rijetke aberacije teško je pravilno procijeniti konkretan rizik za dijete i to mora učiniti iskusan genetičar u suradnjih s opstetričarom. Jednako tako, svaki pozitivan nalaz potrebno je potvrditi metodom „zlatnog standarda“, dakle izravnom analizom fetalnog DNK materijala dobivenog npr. amniocentezom.
Opširnije
15.05.2025 | Blog
Ključ za zdravlje
Ključ za zdravlje je uklanjanje oksidativnog stresa iz stanice.
Oksidativi stres i zadržavanje oksidativnog stresa povišenim uzrok je svih kroničnih bolesti.
Jedini put djelotvornog uklanjanja patogena je izložiti ga oksidativnom stresu.-Fentonovoj reakciji. To je zapravo način svakog biooksidacijskog liječenja. Svi načini liječenja, ako su djelotvorni, imitiraju način na koji zdravo tijelo uklanja patogene.
Oksidativni stres
Oksidacija je proces uklanjanja, a redukcija vraćanje elektrona prethodno oksidiranim biomolekulama (nukleinske kiseline, molekule proteina, ugljikohidrata, masti, encimi, strukturne molekule). Ova medjuizmjena jedan je od najvažnijih bioloških proces. Oksidirane molekule gube svoje biološke funkcije. U reduciranom stanju ponovno su biološki djelotvorne. Na molekularnoj dakle razini za biološki učinak svakog sustava u tijelu važno je prvenstveno jesu li njegove molekule oksidirane ili nisu. S izuzetkom oksidacije koja je način poticanja metaboličkih putova, u svakom drugom slučaju oksidacija molekula je način na koji se pokreće patološki proces u tijelu. Dakle, ako želimo procijeniti jesu li molekule, organi, ili cijelo tijelo zdravi ili nisu trebamo procijenti stupanj njihove oksidacije. Važno je koje su molekule oksidirane, u kojem organu ili dijelu tijela, u kojoj mjeri i koliko su dugo ti dijelovi zahvaćeni oksidacijom. Drugim riječima, bolest je zapravo stanje opsežne, dugotrajne oksidacije organa, tkiva, i cijelog tijela. Oksidativni stres je ekscesivna prisutnost oksidiranih biomolekula, relativno i u odnosu na prisutnost normalnih biomolekula u reduciranom stanju. Prekidanjem oksidirosti prestaje bolest. Svaki stupanj oksidacije koji nadilazi onaj neophodan za pokretanje signalnih metaboličkih putova je patološki.
Uzroci streas oksidacijom
Sve molekule koje direktno ili indiraktno uzrokuju oksidaciju biomolekula su uzroci oksidativnog stresa. To su za tijelo otrovi. Jednom oksidirana, biomolekula može povratiti svoju normalnu funkciju samo u koliko postoji raspoloživa tvar koja će joj vratiti oduzeti elektron; dakle ako na nju djeluju tvari koje reduciraju.
Dakle, oksidant je otrov koji oduzima elektron normalnoj, zdravoj molekuli , a antioksidan taj elektron vraća biomolekuli i time joj osigurava normalnu funkciju. Toksini su otrovi za stanicu, zovemo ih još i slobodnim radikalima i reaktivnim oksidacijskim spojevima. Jednostavno, ako tvar nema mogućnost oduzeti izravno ili neizravno elektron biomolekuli , ona nije toksin i ne može stetiti tijelu. Kad govorimo o zdravoj prehrani mislimo pod tim upravo to jesu li u nekoj hrani zastupljene tvari koje nakon probave imaju sposobnost reducirati oksidirane dijelove tijela. Na moleklarnom dakle nivou otrov je svaka tvar koja oduzima elektrone, a hrana ili nutrijent je svaka molekula koja taj elektron može vratiti. Zdravlje ovisi dakle o tomu postoji li u tijelu normlnan medjuomjer tvari koje oksidiraju i tvari koje reduciraju; prevaga oksidansa uzrokuje bolest. Je li nešto za tijelo otrovno ili nutritivno vrijedno ovisi zapravo samo o tomu u kojoj mjeri djeluje na oksidacijsko/redukcijsku ravnotežu. Npr. ebola je toliko opasna samo zato jer uzročnik promptno uklanja sav C vitamin u tijelu i u njegovom potpunom nedostatku javljaju se generalizirana krvarenja….Najčešći patogeni koji uzrokuju oksidacijski stres u tijelu su infekcije, a njihovo porijeklo u većine ljudi u parodontu, tonzilama, respiracijskom epitelu i u konačnici crijevu jer se toksini stalno gutaju i time neprekidno obnavlja oksidacijski stres u gastointestinalnom sustavu. Odatle se prenose bilo gdje u tijelo.Oksidacije stanica uzrokuje razne bolesti, ovisno, naravno o afinitetu patogena prema odredjenom tkivu. Ako su ciljni organ (tkivo) sustavi za osiguranje energenata za tijelo, npr. stvranje ATP-a., oksidacije otrovom može uzrokovati akutno otrovanje i gotovo tenutnu smrt, kao npr kod trovanja cijanidima. Infekcija npr. tonzila nekom bakterijom uzrokovat će oksidaciju tkiva tonzila, umnažanje bakterija u ciljnom tkivu, gutanje i stalno zaražavanje probavnog sustava i polagano širenje oksidacijskog oštećenja drugdje u tijelo. Već postojeći oksidacijsko oštećenje npr. srca, genitalnih organa i sl., olakšat će nastanak klinički manifestnog oštećenja tih organa i uz manje količine novopridošlih otrova….
Indikator oksidacijskog stresa stanice su:
- Nivo unutarstaničnog kalcija
- Nivo unutarstaničnog magnezija
- Nivo nivo unutrstaničnog vitamina C
- Nivo unutarstaničnog glutationa
Posebno je važno obratiti pozornost na vrijednosti unutarstaničnog kalcija. Povišene vrijednosti izravni su znak oksidacijskog stresa. Što su više, to je oksidacijski stres veći. Literaturni podaci pokazuju da su povišene razine unutrstaničnog kalcija lako postižu nekontroliranim unošenjem raznim dijetetskim pripravcima ili prilagodjenom prehranom ili su posljedica bolesti , izravno povezane sa povišenom smrtnošću. Npr. povišen unutarstanični kalcij izravno uzrokuje smrt od srčane kljenuti. Zato treba biti oprezan s nekritičko m primjenom raznij kalcij suplementa koji se danas naširoko preporučaju, prodaju i uzimaju.
Vrijednosti vitamina C i magnezija u obrnutoj su relaciji s oksidacijskim stresom.
Glutation je najjači unutarstanični antioksidant, ali se njegove vrijednosti u stanici ne mogu povećavati uz istodobno niske vrijednosti vitamina C i magnezija i povišeni kalcij. Sinteza unutarstaničnog glutationa u tim je situacijama onemogućena jer su enzimi potrebni za to oksidirani. Spolni hormoni, hormoni štitnjače i kortizol kontroliraju unutarstanični nivo vitamina C i magnezija, pa je optimalna vrijednost ovih tvari u stanici i tako pravilno stvaranje glutationa moguće samo uz pravilnu funkciju endokrinog sustava.
Bolest možemo izliječiti samo ako :
- Spriječimo prodor novog (novih) otrova u tkivo
- Istodobno uklonimo oštećenje koje su uzrokovali raniji otrovi
Ovo je rijetko moguće samo unošenjem tvari koje uklanjaju oksidacijski oštećene stanice. Najdjelotvornija tvar za to je vitamin C dat intravenski. Obično mu se dodaje magnezij koji će spriječiti srčane aritmije uvijek prisutne uz akutna otrovanja. Pravilno izliječenje moguće je samo ako se istodobno uklone fokalne infekcije i mjesta kronične kolonizacije patogenima, popravi probava i uspostavi pravilna funkcija endokrinog sustava.
Opširnije
15.05.2025 | Blog
Najčešće bolesti štitnjače tijekom trudnoće
Štitna žlijezda organ je koji u žena nerijetko obolijeva, pa bolest štitnjače nije rijetkost ni u trudnoći. Jednako tako, tijekom trudnoće štitna žlijezda mijenja svoje lučenje i djelotvornost zbog potreba same trudnoće. Premda dijagnostika i liječenje bolesti štitnjače tijekom trudnoće u osnovi ne odstupaju od istih postupaka u netrudne žene, poznavanje specifičnosti prilagodbe funkcije žlijezde trudnoći neophodno je kako bi se nalazi pravilno protumačili.
Funkcija štitnjače tijekom normalne trudnoće
Velike promjene u funkciji štitnjače tijekom trudnoće posljedice su porasta koncentracije serumskog tiroksin-vezujućeg globulina (TBG) i poticajućeg djelovanja korionskog gonadotropina (HCG) na receptore za hormon koji potiče štitnjaču (TSH). TBG je bjelančevina za koju su hormoni štitnjače normalno vezani u krvi, tako vezani oni su neaktivni, a otpuštaju se u slobodni oblik onda kada su potrebni da bi obavili svoju posebnu funkciju. HCG je hormon koji stvara posteljica i koji ima brojne funkcije važne za trudnoću. Po svojoj je gradji vrlo sličan hormonu koji normalno regulira rad štitne žlijezde (TSH). Kako je tijekom trudnoće, posebice rane razina HCG-a u krvi visoka, imitirajuće djelovanje ovog hormona na štitnu žlijezdu može biti zamjetno.
Kao posljedica porasta koncentracije bjelančevine koja veže hormone štitnjače i, uobičajeno blagog imitirajućeg TSH djelovanja HCG-a, tijekom trudnoće u krvi rastu koncentracije oba glavna hormona štitne žlijezde u serumu: tiroksina i trijodtironina. Koncentracija slobodnih hormona, medjutim, u pravilu ostaje nepromijenjena ili se tek vrlo blago povećava. Vrijednosti hormona koji potiče štitnjaču ( TSH) jednake su onima izvan trudnoće.
U nekih trudnica, medjutim, iz nedovoljno poznatih razloga poticajuće djelovanje HCG-a na štitnjaču izraženije je no normalno. Zbog toga te trudnice mogu ispoljiti sve simptome porasle djelotvornosti štitne žlijezde, tzv. hipertireozu, koja je potaknuta HCG-om. To je stanje koje jako nalikuje blagoj hipertireozi ( mršavljenje, tremor ruku, ubrzanje bila, nemir…), javlja se u vrijeme kada su vrijednosti HCG-a u krvi trudnice najviše, a to je tijekom vrlo rane trudnoće, kasnije se simptomi ublažavaju. Ovo stanje nije potrebno liječiti, ali ga je potrebno prepoznati i znati kako umiriti trudnicu koja je nerijetko zbog ovih simptoma uznemirena. Neki smatraju da i prekomjerno povraćanje u ranoj trudnoći ( tzv. graviditetna hiperemeza) može biti u svezi s prolazno blago povišenom djelotvornošću štitnjače. U nekih trudnica s posebno teškim simptomima hiperemeze nadjene su povišene vrijednosti hormona štitnjače, a uz prestanak tegoba i vrijednosti hormona su se snižavale. U nekim je pak obiteljima upoznata preosjetljivost receptora za TSH ( i, u ovoj situaciji i za HCG), pa su simptomi prolazne hipertireoze rane trudnoće jače izraženi i ponavljaju se u svakoj trudnoći.
Trudnoća u žene s povećanom djelotvornošću štitnjače – hipertireoza u trudnoći
Za svaku ženu koja boluje od hipertireoze vrijedi jedinstveno pravilo: bolest štitnjače mora biti prepoznata i dobro kontrolirana, a vrijednosti hormona prije trudnoće dovedene u okvire normalnih vrijednosti. Tada su izgledi da žena normalno zanese i iznese trudnoću optimalni. U koliko bolest nije dobro kontrolirana, a vrijednosti hormona visoke, mogu se očekivati brojne poremetnje: spontani pobačaj, prijevremeni porod, porod djeteta porodjajne težine značajno niže od očekivane, dijete može umrijeti tijekom trudnoće, a majka oboljeti od teških oblika preeklampsije i nedostatnosti srčane funkcije ( srčana insuficijencija). Posebno je teško stanje tzv. tireotoksična oluja, kada je, zbog vrlo visokih vrijednosti slobodnih hormona štitnjače u krvi, ozbiljno ugrožen i život trudnice. Ovo je stanje koje se obično razvije u porodu ili prati neku popratnu tešku komplikaciju tijekom trudnoće, u trudnice u koje hipertireoza koja postoji od prije trudnoće ili se razvila tijekom nje nije prepoznata i koja nije liječena.
Dijagnoza bolesti postavlja se odredjivanje hormona, posebice vrijednosti TSH i tiroksina. Radiološke pretrage koje se rabe izvan trudnoće i koje su vrlo korisne kako bi dijagnoza bila preciznija, u trudnoći se ne smiju raditi. Zbog toga je za pravilnu procjenu dobivenog nalaza potrebno veliko iskustvo liječnika, a liječnje provode porodničari uz konzultaciju s endokrinologom. Bolest se uspješno liječi lijekovima koji umiruju štitnjaču, tzv. tireostaticima. Zbog opasnosti za dijete dozu je potrebno odrediti vrlo pažljivo. Vrijednosti hormona štitnjače preporuča se odredjivati jednom mjesečno i njima stalno prilagodjavati dozu lijeka.
Trudnoća u žene sa smanjenom djelotvornošću štitnjače-hipotireoza u trudnoći
Trudnoća u žene s težim oblikom nedostatne djelotvornosti štitnjače je rijetka. Takve žene najčešće teško zanose, a ako zanesu česti su spontani pobačaji. Blaži oblici slabljenja djelotvornosti štitnjače, medjutim, relativno su česti, a kako te bolesnice nerijetko imaju vrlo blage tegobe, pametno je u ranoj trudnoći provjeriti djelotvornost štitnjače odredjivanjem TSH. Istraživanja su, naime, pokazala, da djeca žena s latentnom hipotireozom mogu pokazivati odredjene poremetnje u intelektualnom razvoju, razvoju osjetila i uopće u normalnom neurološkom razvoju. Probir latente hipotiroeze i korekcija manjka hormona, važan je ,dakle, korak u poboljšavanju izgleda djeteta za normalan neurološki razvoj.
Žene s nedostatnom djelotvornošću štitnjače mogu tijekom trudnoće oboljeti od težeg oblika preeklampsije, a djeca mogu umrijeti tijekom trudnoće, roditi se prijevremeno, pokazivati znakove smanjene dopreme kisika posteljicom, biti pothranjena i sklona umiranju u razdoblju neposredno nakon poroda. Uz to, opisana je sklonost preranom ljuštenju posteljice i obilnim krvarenjima nakon poroda.
Dijagnoza bolesti postavlja se odedjivanjem hormona štitnjače, TSH i vrijednosti slobodnog tiroksina. Žene koje planiraju zanijeti, a boluju od hipotireoze, moraju pokušati liječenjem nadoknaditi nedostatno lučenje žlijezde. Dijagnoza hipotireoze tijekom trudnoće najpreciznije se postavlja odredjivanjem vrijednosti TSH. Nadoknada hormona štitnjače preporuča se već i trudnicama u kojih su vrijednosti TSH 4,5 i više ( neki se zalažu da granica bude i niža).
Liječenje se provodi nadoknadom tiroksina. U koliko je doza pravilno odabrana, vrijednosti TSH se snižavaju ispod gornje granice normale. S obzirom da štitnjača trudnice ne može povećati stvaranje hormona ni uz visoke vrijednosti TSH, tijekom trudnoće, doze hormona potrebnih za liječenje hipotireoidne žene u pravilu su više ( i za 50%) no doze potrebne izvan trudnoće. Dozu valja povisiti već početkom trudnoće, i, praćenjem vrijednosti TSH, provoditi korekcije. U žene s predgraviditetnom hipotireozom, preporuča se odrediti TSH bar jednom tijekom svakog tromjesečja trudnoće, odnosno obvezatno 4_6 tjedana nakon svake korekcije doze tiroksina.
Opširnije
15.05.2025 | Blog
Sto može SCIO (scientific consciousness interface operations system)? Imate li stresan posao, stalno ste zabrinuti, brinete zbog posla, novca, zdravlja, budućnosti? Iskaljujete se na obitelji, prijateljima, djeci? Ne možete kontrolirati ljutnju? Teško Vam je uskladiti brojne dužnosti na poslu i kod kuće? Toliko ste iscrpljeni da se nikada, ali baš nikada ne uspijevate potpuno opustiti? Očito, stres je postao najvažniji dio Vašeg života! Stres razara životne procese i ravnotežu tijela, stvara neravnotežu. On iscrpljuje i umara, zbog njega tijelo postaje podložno bolestima. Neravnoteža u tijelu suptilno remeti funkcije, no taj proces ide sporo, podmuklo i najprije na nivou nekoliko stanica, pa je nećemo prepoznati jer tada još nema ni subjektivnih ni objektivnih simptoma. Nakon odredjenog kraćeg ili duljeg vremena, ta će poremenja prerasti u organski poremećaj i ispoljiti se kao bolest koju prepoznajemo promjenama funkcije organa, promjenama biokemijskih parametara i simptomima; ovo pokazuje da je proces daleko uznapredovao. Koristeći SCIO prepoznat ćemo koji je organ ili organski sustav posebno rizičan i to u onoj fazi kada postoji samo neravnoteža i oštećenje tek malenog broja stanica. SCIO može prepoznati najranije znakove neravnoteže, omogućujući da se pozabavimo problemom prije no što on zaista postane ozbiljan. SCIO koristi biofeedback i biorezonancu s ciljem dobiti potpunu informaciju o tijelu, o mjestima na kojima je stres uzrokovao neravnotežu i poremetnje. Istodobno, istim mehanizmima uklanja nepovoljne posljedice. SCIO koristi mehanizme kvantne fizike registrirajući jedinstvene elektromagnetske valove svakog pojedinca. SCIO komunicira s tijelom, dobiva i šalje informaciju, obnavlja mehanizme homeostaze i aktivira samoizliječenje. To je jedini dijagnostičko-terapijski uredjaj koji iscjeljuje u direktnoj interakciji s pacijentom, koristeći dijalog sa pojedinim stanicama i organima kako bi omogućio tjelesnu reedukaciju u smjeru vraćanja na neporemećenu ishodišnju funkciju.
SCIO: – Uklanja negativne emocije i stres – Neutralizira slobodne radikale – Odupire se procesima starenja – Ubrzava procese cijeljenja – Smanjuje osjet bola – Revitalizira kožu i vezivno tkivo – Poboljšava koncentraciju i procese učenja – Poboljšava san – Uklanja parazite i gljive I još mnogo toga; posebno uklanjanjem energetskih blokada sprečava se oštećenje tkiva i organa….
SCIO dijagnostika iscjeljuje, obnavlja, podmladjuje. A to može raditi u izravnom kontaktu s pacijentom, ali i na distanci. Tijekom 4-5 minuta testiranja preko 11 tisuća supstanci u tijelu dobivamo rezultate o poremetnjama zdravlja i mogućim tehnikama korekcije. Nakon tretmana osjetit ćete učinak poboljšanja na tjelesnom i mentalnom planu. Osim toga, uredjaj nudi i mnoge druge dijagnostičke i terapijske mogućnosti, što ovisim o izboru programa i individualnim potrebama klijenta.
Opširnije
07.05.2025 | Blog
Višeplodna trudnoća
Višeplodna trudnoća /VT/ nosi povećanu opasnost pobola i perinatalne smrti novorodjenčadi i povećani je rizik za trudnicu, posebice ženu koja boluje od neke kronične bolesti. Pored toga, zahtijeva pojačan antenatalni nadzor i intenzivnu skrb u porodu, kao i nazočnost iskusnih ginekologa-opstetričara i neonatologa. Prave razmjere rizika za majke i djecu i koristi uvodjenjem ekspertne antenatalne, intrapartalne i rane postneonatalne skrbi u smanjenju nepovoljnih ishoda bilo je teško ocjenjivati u vrijeme kada su višeplodne trudnoće bile rijetke. Danas, nakon upoznavanja i korištenja metoda potpomognutog zanošenja i, posebice u razvijenom svijetu zbog radjanja u poodmaklijoj dobi, blizanci i trojci nisu rijetkost, a češće se susreću i trudnoće s više od troje djece. Sada je potpuno jasno da višeplodnu trudnoću valja voditi najiskusniji porodničar.
Učestalost višeplodnih trudnoća
Prava učestalost VT se i nadalje potcjenjuje, premda je korištenje ultrazvuka omogućilo spoznaje kako se zanosi daleko više blizanaca, trojaka i četvoraka, no što ih se radja. Drži se da se u čak oko 50% začetih blizanaca, nakon prvih nekoliko tjedana trudnoće, dalje razvija samo jedan plod. Postoje razlike u učestalosti blizanaca medju rasama i etničkim skupinama, no one se odnose samo na različitosti čestoće radjanja dvojajčanih /DT/ blizanaca. Učestalost radjanja jednojajčanih /MT/ blizanaca slična je svugdje u svijetu. Jednojajčani, MT, se radjaju sporadično, slučajno, premda se, u trudnoća nakon potpomognute prokreacije, javljaju češće no bi to trebalo očekivati. Dvojajčani blizanci, DT, javljaju se češće u starijih trudnica, nakon multiplih ovulacija pokrenutih gonadotropinima i u nekih obitelji. Zanimljivo je opažanje da su hipofize žena koje zanose višeplodnu trudnoću veće od onih koje zanose po jedan plod, što govori da su u njih prosječne vrijednosti lučenja FSH više ili je tip sekrecije drugačiji .
Zigotnost blizanaca / i ostalih VT/ od najvećeg je mogućeg značenja za tijek i ishod trudnoće. Zigotnost govori jesu li blizanci nastali oplodnjom jedne ili dviju jajnih stanica. Blizanci nastali oplodnjom 2 jajnih stanica su dizigotni /DT),oni nastali oplodnjom jedne jajne stanice i diobom zametka su monozigotni (MT). Blizanci različitog spola uvijek su dizigotni /DT/, premda dizigotni blizanci kogu biti jednakog spola, monozigotni /MT/ su uvijek jednakog spola. Sve monokorijalne posteljice pripadaju MT. U dvojbenim slučajevima zigotnost blizanaca odredjuje se odredjivanjem DNA polimorfizma /restriction fragment lenght polymorphism – RFLPs/ ili lančanom reakcijom polimeraze /polymerase chain reaction- PCR/ na posteljici nakon poroda..
Placentacija kod višeplodnih trudnoća
Blizanci mogu imati monokorijalnu ili bikorijalnu posteljicu. Bikorijalna posteljica može biti sjedinjena ili odvojena, oboje se javlja s otprilike polovičnom učestalošću. Membrana koja odjeljuje djecu je debela i gradjena od 4 sloja: dva amniona i dva koriona izmedju kojih je sloj decidue, atrofičnih resica i atrofičnih krvnih žila.
Monokorijalna posteljica može biti monoamnijska /MoMo/ ili biamnijska /DiMo/.Kod MoMo placentacije postoji samo jedan amnion i jedan kolrion i blizanci su u zajedničkoj vreći i njihove pupkovine su vrlo blizu. Ispreplitanje pupkovina najvažniji je uzrok poremetnjama u takvih trudnoća. Kod monokorijalne ali biamnijske placentacije djeca su odvojena tankom, prozirnom membranom gradjenom od dva sloja amniona pa se njihove pupkovine ne mogu ispreplitati.
U svih monokorijalnih posteljica postoje krvožilni spojevi medju dvjema fetalnim krvotocima, smješteni u korionu, ali , na sreću, ozbiljne krvožilne anastomoze koje će uzrokovati medjublizanačku transfuziju, ipak nisu česte.
MT pak mogu imati razne tipove posteljice, ovisno o tome kada je, tijekom rane embriogeneze, nastupila dioba zametka. Kada dioba uslijedi vrlo rano nastaju bikorijalni MT i njih je oko 30%. Kasnijom diobom nastaju monokorijalni MT. Dioba 14 i više dana nakon oplodnje rezultira nastankom izuzetno rijetkih sijamskih blizanaca /conjoined twins/.
U monokorijalnih posteljica susreću se krvožilne komunikacije izmedju krvotoka plodova. One mogu biti arterijsko arterijske, arterijsko venske ili vensko venske. Arterijsko venske anastomoze postoje uz zajednički kotiledom. Krv jednog blizanca ulazi u kotiledon i potom žilnim ogrankom drugog blizanca u njegov krvotok. Promjer krvne anastomoze može biti jako različit, no uvijek se zadržava u površnim slojevima posteljice; resice ne anastomoziraju nikada. Kada površna arterija jednog ploda opskrbljuje kotiledon i potom venom drugog ploda ulazi u njegov krvotok govorimo o “trećem krvotoku” blizanaca. U takvih trudnoća jedan plod /davatelj/ stalno gubi krv u krvotoku drugog blizanca /primatelja/. Nastaje sindrom medjublizanačke transfuzije, TTS / twin transfusion syndrome/. Problem nastupa kada je kapacitet prijelaza krvi velik, pa jedan plod sve više zaostaje u rastu i razvoju i ulazi u sve težu anemiju, a drugi postaje hipertrofičan, pletoričan i punokrvan, cijanotičan. Hiperperfuzija jednog od blizanaca može uzrokovati akardiju /srce gubi funkciju i atrofira/ ili, odumiranje jednog ploda direktno ugrožava onog drugog zbog direktnog prijelaza tromboplastičkog materijala u njegov krvotok. Prikaz zajedničkog, trećeg krvotoka zahtijeva strpljivost i umijeće patologa koji pregledava posteljicu. Još je upitno zašto vaskularne komunikacije u ljudi nastaju samo u monokorijalnih posteljica, u životinja naime ni u dikorijalnih nisu nikakva rijetkost.
Ishod višeplodne trudnoće
Ishod trudnoće prventveno ovisi o tipu placentacije- Tip placentacije potrebno je prepoznati u prvom trimestru trudnoće koristeći poznate UZV kriterije jer se prema njemu treba planirati vodjenje trudnoće i dijagnostički postupci koje valja poduzeti.
Svi blizanci s monokorijalnom posteljicom su monozigotni. MoMo placentacija povezana je s najlošijom prognozom. Fetalna smrtnost gotovo je 40%. Uzrok joj je zapletanje pupkovina i potpuni prestanak krvotoka u jednog ili oba ploda ili zastoj krvotoka koji uzrokuje površne venske tromboze. Uzrokujući diseminiranu intravaskularnui koagulaciju (DIC) one omogućuju nastanak teških ireverzibilnih oštećenja fetalnog mozga . Na sreću, MoMo placentacija izuzetno je rijetka.
Uz DiMo posteljice fetalna smrtnost je 25% .Uzrok joj je najčešće medjublčizanački transfuzijski sindrom (TTS). Fetus primatelj će prije ili kasnije razviti teški polihidramnij koji će uzrokovati prijevremeni porod. Prepoznavanje spojnih krvnih žila doplerom i obliteracija laserom opisane su kao terapijske mogućnosti. Na sreću, TTS je izuzetno rijedak i uz biamnijsku monokorijalnu placentaciju
Kod ostalih, a najčešćih blizanačkih trudnoća, onih dvojajčanih, odnosno višejajčanih, a jednako tako i u pretežitog broja jednojajčanih blizanačkih, ali i troplodnih trudnoća, perinatalni ishod ovisi o učestalosti prijevremenog radjanja, antenatalnom nadzoru i iskustvu i opremljenosti neonatologa. Iskustva potvrdjuju kako se u dobro opremeljenih tercijarnim centrima, koristeći iskustva i nove metode liječenja i nadzora, perinatalni ishod višeplodnih trudnoća može značajno poboljšati .
Opširnije
