08.09.2018 | Blog
Premda je glavni cilj fetalne medicine i opstetricije još uvijek smanjiti perinatalni mortalitet (umiranje djece u trudnoći i porodu i neposredno nakon poroda), posljednjih godina pokušava se ustanoviti kako bolest majke i djeteta, poremetnje trudnoće, vrsta liječenja u trudnoći, način dovršenja poroda ili druga nepovoljna zbivanja u doba trudnoće utječu na dugoročnu prognozu djeteta. Istraživanja u tom smislu još uvijek su oskudna, ali neke zanimljive rezultate moguće je pokazati već danas. U najvećoj do sada provedenoj metastudiji, u kojoj su obradjeni združeni podaci iz 153 kvalitetna istraživanja nadjeno je da u čak 31% preživjelih nakon nepovoljnih zbivanja tijekom trudnoće ostaju trajne posljedice unutar jednog ili više organskih sustava. Najčešće posljedice bile su poteškoće učenja, spoznaje i razvoja (59%), cerebralna dječja kljenut (21%) , smetnje sluha (20%), smetnje vida (18%) i smetnje ponašanja (11%).
U ovom sažetom pregledu prikazat ću trenutačne rezultate glede dugoročnog utjecaja nekih najčešćih nepovoljnih zbivanja u porodništvu, uz poseban osvrt na progonstičko značenje opstetričkih parametara: posebice patologije trudnoće, poremetnje u porodu i metoda nadzora stanja djeteta.
1. Asfiksija i acidoza (manjak kisika i porast kiselosti u krvi i tkivoma djeteta)
Premda se različito definira, pa je rezultate različitih studija teško usporedjivati , asfiksija i acidoza na porodu tradicionalno se povezuju s nepovoljnim neposrednim i dugoročnim neonatalnim ishodom, premda je zapravo vrlo malo istraživanja koja tu vezu jasno potvrdjuju Sigurno je da prestanak opskrbe kisikom dovodi do smrti, ali nepovoljni utjecaj relativnog manjka kisika odredjenog trajanja na tkiva i oraganizam fetusa u cjelini nije sasvim jasno. „Hipoksičko-ishemička encefalopatija“ dijagnoza je neonatologa kojom se želi povezati poremetnja djeteta s manjkom kisika u perinatalno doba, ali istu kliničku sliku i, tada, depresiju djeteta koja se ispoljava prije svega niskim Apgar ocjenama, mogu nerijetko uzrokovati i brojna druga stanja, npr. Infekcija, metabolička poremetnja, anomalija CNS-a i sl. Zapravo je zapanjujuće kako velika proporcija djece rodjenje s vrlo niskim Apgar ocjenama, ako prežive rano novorodjenačko razdoblje, ima povoljnu dugoročnu prognozu, kao i to da samo mali dio onih s teškom acidozom kasnije razvija cerebralnu dječju kljenut (DCK- cerebralnu pralizu) . Dodatno, nadjeno je da, da bi dovela u konačnici do DCK, teška acidoza i hipoksičko-ishemička encefalopatija mora biti praćena i multiorganskim zatajenjem, posebice, zatajenjem bubrega . Medju opstetričkim pokazateljima lošeg dugoročnog ishoda, posebice uz acidozu, pouzdanim se pokazuju samo dugotrajne teške poremetnje u zapisu kojima se prate otkucaji srca djeteta rijekom poroda i jako produljeni porod . Zanimljivo je da je daleko češća u muške djece . Danas se, stoga, vjeruje kako je jako malo vjerojatno da je hipoksija/asfiksija u porodu primarni i glavni uzrok teških neuroloških oštećenja i, poglavito, DCK, a u ono malo slučajeva gdje je to nepobitna činjenica tada je ta hipoksija bila nepredvidiva i nije se moglsa psriječiti. Asfiksiju nije moguće predvidjeti ili spriječiti u situacijama teških porodničkih situacija: prijevremenog odljuštenja posteljice (abrupcija), ispada i pristinuća pupkovine, prsnuća maternice, pravbog i zategnutog čvora pupkovine …..Većina slučajeva teških i trajnih neuroloških oštećenja djeteta povezuje se danas s genopatijama ( nepravilnosti pojednih gena), pa je vjerojatno da je i proporcija od nekoliko postotaka oštećenih nakon hipoksije i acidoze odredjenog stupnja zapravo populacija genetski sklonih oštećenju. Danas je gotovo dokazano kako je DCK genski poremećaj, slično kao i brojni drugi neurorazvojnm poremećaji i autizam, a ne posljedica nepovoljnih zbivanja u perinatalnom razdoblju.
2. Prematuritet (prijevremeno radjanje)
Preživljenje prijevremeno rodjenih sve je češće. Medju rodjenim do 25. tjedna gestacije preživljava čak 53% rodjenih, ali, se proporcija oštećenih po gestaciji ne mijenja značajno, kao ni utjecaj bitnih či itelja kojima se može predvidjeti dugoročni ishod. To zapravo znači da se apsolutni broj djece koja će preživjeti s trajnim oštećenjem stalno povećava. Medju prognostičkim činiteljima najznačajnijim pokazao se poremećeni, odnosno neporemećeni rani neonatalni tijek, rani neonatalni UZV, spol djeteta i podatak o prijevremenom prsnuću vodenjaka i postojanju trudova.
U vrlo malih prijevremeno rodjenih (do 25. tjedna gestacije), čak njih 61% ima DCK u koliko postoji periventrikularna leukomalacija („otapanje bijele tvari oko komora u mozgu), 50% kod postojanja intraparenhimatoznih krvarenja (krvarenje u meka tkiva mozga), kod 8% s intraventrikularnim krvarenjem (krvarenje u moždane komore), a samo 4% djece ima DCK u koliko im je UZV-a mozga nakon poroda uredan. Sličan je zaključak i u velike švicarske studije. Zanimljivo je da je utjecaj perinatalnih činitelja kao npr. poremetnja rasta ili asfiksija, beznačajan, ali je nadjen, s vremenom, značajan porast proporcije djece neporemećenog neonatalnog tijeka, paralelan povećanju iskustva i opremeljenosti neonatalnih intenzivnih jedinica. To znači da je dokazano da iskusni neonatolozi u odlično opremeljenim jedinicama intenzivnog liječenja sasvim male novorodjenčadi postižu puno bolje rezultate dugoročnog ishoda djece nego jednako iskusni neonatolozi koji ne raspolažu s dovoljno dobro opremeljenim jedinicama za liječenje i njegu djece-. Odnosno, ishod je dokazano izrazito ovisan o iskustvu, ali i tehnološkoj opremeljenosti Institucija koje brinu o novorodjenima.
Sličan izostanak utjecanja perinatalnih činitelja (komplikacije u trudnoći, način dovršenja trudnoće, zapis otkucaja srca djeteta u porodu, primjena nekih lijekova) na dugoročni neurorazvojni ishod prijevremeno rodjene djece nadjen je i u istraživanjima koja smo mi obavili i objavili u svjetkoj literaturi. Izostanak pozitivnog učinka radjanja carskim rezom u ovoj skupini novorodjenčadi pokazali smo i mi i drugi istraživači .To znači da, suprotno laičkom vjerovanju, crski rez neće zaštititi rizičnu djecu, već, dapače, čini se da prirodno radjanje može imati zaštitni učinak.
Osim poremetnji neurološkog razvoja, u usporedbi s ročnom djecom, prijevremeno rodjeni imaju povećnu učestalost čitavog niza psihosocijalnih poremetnji. Pokazuju smanjnu sposobnost podnošenja fizičkog napora, odnosno generalno „slabijeg su zdravlja“. Mali, prijevremen o rodjeni dječaci, za razliku od ženske djece, pokazuju sklonost uporenom rastu u visinu, usporenom porastu tjelesne težine i ne pokazuju „catch up growth“ u dobi od 8-20 godine života.
Porast broja prijevremeno rodjenih u svijetu posljedica je prije svega porasta učestalosti radjanja djece u gestaciji od 34. do 37. tj. To su tzv “kasni“ prematurusi i, po nekim statistikama čine čak 75% prijevremeno rodjenih. Tradicionalno, ta su djeca tretirana kao ročna novorodjenčad, no nadjeno je da, usporedbi s ročnom, imaju daleko više raznih zdravstvenih problema, kako neporedno po porodu, ali i dugoročnih. Tijekom ranog neonatalnog razdoblja morbiditet ima je 7 puta viši, mortalitet u djetinjstvu 3 puta viši, DCK 3 puta je češća no u ročne djece. Imaju poteškoće s rastom u visinu, porastom tjelesne mase u djetinjstvu, kasnije s reprodukcijom, kasne s neurorazvojem, imaju problema u skoli, problema s ponašanjem… . S obzirom da je etiologija kasnog prematuriteta u do 25% indukcija poroda ili izborni carski rez u trudnoća pogrešno procijenjene gestacije , posebno se ističe potreba izbjegavanja donošenja odluke o dovršenju trudnoće u svim situacijama gdje su moguće pogrešne procjene. U svjetlu navedenog, dovršenje trudnoće svakako valja odgoditi do nakon sigurno navršenih 39 tjedana gestacije.
3. Višeplodnost
U usporedbi s jednoplodnim trudnoćama iste gestacije, blizanci imaju povišen rani neonatalni mortalitet, ali, zanimljivo jednak dugoročni neurološki neonatalni ishod. Slično je i kod trojaka, s tim da je u njih nešto slabija gruba motorika, a kod onih rodjenih prije navršenih 32 tjedna, u usporedbi s jednoplodnima iste gestacije, jednak intelektualni razvoj. Perinatalne komplikacije, npr. porodna težina, komplikacije trudnoće itd. imaju daleko manji značaj na dugoročni ishod djeteta nego socijalnoekonomske prilike ili obrazovanje roditelja. Diskordantni rast ( velika razlika u rastu blizanaca kod koje je jedan bitno teži od drugoga) rizik je za poremećeni neurorazvoja i kod blizanaca i kod trojaka, jednako kao što je zastoj rasta rizik rizik za nastanak problema u ponašanju i govoru. Zanimljivo je da u prospektivnoj kohortnoj studiji nije nadjena značajna razlika u učestalosti DCK i neurorazvojnih poteškoća izmedju monokorijalnih i bikorijalnih blizanaca (zajednički ili odvojeni korion). Način liječenja medjublizanačke transfuzije nije imao utjecaja na dugoročni ishod, ali je ishod liječenja bio obrnuto proporcionalan stadiju bolesti .
4. Prezentacija zatkom
Dok je to u ročnog zatka još uvijek nerazjašnjeno, stav zatkom u prijevremen o rodjenih nije neovisni nepovoljni prognostički činitelj. Premda je rani neonatalni mortalitet kod rodjenih zatkom u odnosu na rodjene u stavu glavicom viši (p<0,05), djeca rodjena u stavu zatkom , dugoročno, imaju manje DCK, a jednaku učestalost ostalih neurorazvojnih poremetnji.
Način dovršenja trudnoće takodjer je dugo vremena bio nepoznanica, posebice kod ročnog zatka. Neposredni ishod rodjenih carskim rezom, u odnosnu na one rodjene vaginalno jest bolji, no, dugoročni ishod preživjelih ne razlikuje se, odnosno čak je i povoljniji od rodjenih vaginalno jer je u te skupine djece „pobolijevanje“ u djetinjstvu, rjedje. Stoga je danas preporuka poroditi ročni zadak vaginalno gdje god je to moguće; tj gdje postoje opstetričari koji to znaju i mogu obaviti. Za prijevremeno rodjeni zadak, još uvijek nije sasvim jasno pruža li operacijsko dovršenje trudnoće povoljniji dugoročni ishod. Sudeći prema našem istraživanju, dugoročni neurorazvojni ishod prijevremeno rodjene djece u stavu zatkom ne ovisi o načinu dovršenja trudnoće.
Opširnije
08.09.2018 | Blog
PRIJEVREMENI POROD -Što je to?
Svaki porod-neovisno o porodnoj težini- koji uslijedi prije navršenih 37 tjedana gestacije, je – prijevremeni porod. Donja granica trajanja trudnoće, čije se završenje smije smatrati porodom, nije precizno odredjena, ali se prijevremenim porodom najčešće smatra dovršenje trudnoće izmedju 20 i 37 punih tjedana (114-259 dana) gestacije. Preživljenje i normalan razvoj djeteta ovise o gestacijskoj dobi, težini i zrelosti, pa, što je trudnoća bila kraća, djetetova težina manja, a zrelost slabija, preživljenje je niže i pobol djece veći. Djeca rodjena prije 32. tjedna trudnoće i težine do 1500 grama najugroženija su skupina s visokom smrtnošću i pobolom. Posebno su ugroženi oni najmanji, rodjeni na granici preživljenja, s 23-24 tjedna trudnoće. Mogu preživjeti, računa se da je to moguće u oko trećine njih, no više od 2/3 preživjelih ima neko oštećenje koje je, na žalost, trajno. Kod te djece pluća još nisu počela stvarati tvar koja omogućuje disanje, mogu disati samo uz potporu mehaničkih uredjaja, pa umiru jer ni to nije dovoljno da bi im se osiguralo dovoljno kisika, ili umiru od posljedica oštećenja zbog tehnologije koju moraju koristiti da bi preživjela. Naravno da je u te djece zrelost I sposobnost svih ostalih organa, sukladno gestaciji nedostatna. S porastom trajanja trudnoće nezrelost pluća I ostalih organa neophodnih za preživljenje postepeno se smanjuje, pa su I opasnost umiranja I oštećenja sve manje kako trudnoća napreduje. U onih rodjenih nakon 36.tjedana trudnoće, najčešće s već težinom preko 2500 grama, zrelost je tolika da nakon poroda nemaju ozbiljnijih problema I dalje se razvijaju normalno. Medjutim, I ovdje valja biti oprezan, jer danas znamo da se neke blage poremetnje koje su tipične za nezrelost, pa I u ovih “velikih” prijevremeno rodjenih, mogu uočiti tek tijekom djetinjstva ili kasnije.
Izvještaji o učestalosti prijevremenog radjanja, razlikuju se izmedju različitih rasa, etničkih skupina, podneblja, zemalja i institucija, no drži se da 5-10 % trudnoća završava prije termina. U nas posljednjih godina učestaklost prijevremeno rodjenih smanjena je na oko 5-6 %.
Prijevremeni porod može biti posljedica spontano, prije termina započetih trudova u zdrave trudnice koja nosi posve zdravo dijete. Kažemo da maternice iz nepoznatih razloga završi process pripreme za stvaranje trudova tjednima ranije no što se to normalno treba dogoditi, a potom, na beznačajni podražaj, ti trudovi zaista I započnu. U tih je trudnica, s obzirom da se trudnoća razvija normalno, žena I dijete su zdravi, vrlo teško ili čak nemoguće prepoznati opasnost prijevremenog započinjanja trudova. Ova situacija je prilično rijetka, a kad se I dogodi, trudnoća je obično uznapredovala, pa samo radjanje djeteta koje još nije sasvim zrelo nije ozbiljan problem. Naime, s obzirom da u podlozi početka poroda nije postojalo neko nepovoljno zbivanje tijekom trudnoće, dijete se ne radja bolesno ili ne biva oštećeno nepovoljnim zbivanjem koje je I pokrenulo porod, pa jer njegova adaptacija obično brza I dalji tijek života normalan.
Puno češće prijevremeni je porod posljedica nekog nepovoljnog zbivanja tijekom trudnoće, zbog čega se maternica započne “rješavati”svog sadržaja. To nepovoljno zbivanje najčešće je neka bolest unutar maternice, npr. infekcija, manjak kisika koje dijete dobiva posteljicom ili bilo koje drugo nepovoljno zbivanje koje može potaknuti reakciju “stresa” u djeteta. Uz ovakovu “podlogu” porod najčešće počne rano, nerijetko nakon navršenih tek 20 tjedana trudnoće ili nešto kasnije. Najveći problem je činjenica, da , osim simptoma početka poroda, drugih simptoma nema ili su posve netipični, neznačajni I blagi. To znači da nerijetko I uz tešku infekciju, hipoksiju ili neko drugo zbivanje u trudnoći, kliničar nema ni jednog simptoma koji bi pokazao da je porod posljedica nepovoljnog zbivanja, a ne spontano pokrenutog prijevremenog poroda u zdrave trudnice I djeteta. Dakle, znakovi postojanja infekcije, hipoksije ili stresa kao upozorenja da se sprema ovakav ishod vrlo su neznatni ili netipični. Potrebno je puno iskustva, znanja I opreza kako bi se trudnoća prepoznala rizičnom,a liječenje započelo dovoljno rano.
Uz nepostojanje znakova ugroženosti majke I djeteta, a posebice kad je trudnoća jako nezrela, obično pokušavamo porod prekinuti kako bi se trudnoća nastavila. Dajemo, tkv. Tokolizu, lijekove koji mogu prekinuti kontrakcije maternice. Ako se, pak, odlučimo za nastavak poroda, maternica koja nije pripremljena za porod stvara trudove koji nisu pravilni I djelotvorni, ili se jave tek nakon što je prije toga otekla plodova voda. Porodi stoga, u takovih trudnoća ne teku normalno, česti su zastoji u porodu ili postupna inkoordinacija maternice. Sve to dodatno ugrožava dijete, pa se vrlo često odlučujemo trudnoću završiti operacijski kako bi izbjegli bar dio ugroze koja je u ovim situacijama za dijete uvijek vrlo velika.
Može li se izbjeći prijevremeni porod?
Prijevremeni porod najčešće je posljedica nekog nepovoljnog zbivanja tijekom trudnoće. Zbog toga prijevremeni porod najčešće možemo spriječiti ako na vrijeme prepoznamo te poremetnje koje mogu ugroziti zdravlje majke I djeteta I onda dovesti do prijevremenog radjanja. To nije lagano. Posebice u žena s rizikom, vrlo je važno trudnoću nadzirati pažljivo, prepoznati rizik za poremetnju I reagirati dovoljno rano. Veliko iskustvo I znanje potrebno je kako bi se uočili ti rani znaci upozorenja. Zato je trudnoću potrebno nadzirati od samog početka I redovito, jer simptome da se sprema prijevremeni porod žena sama najčešće ne može zamijetiti.
Opširnije
07.09.2018 | Blog
PRIJEVREMENI POROD -Što je to?
Svaki porod-neovisno o porodnoj težini- koji uslijedi prije navršenih 37 tjedana gestacije, je – prijevremeni porod. Donja granica trajanja trudnoće, čije se završenje smije smatrati porodom, nije precizno odredjena, ali se prijevremenim porodom najčešće smatra dovršenje trudnoće izmedju 20 i 37 punih tjedana (114-259 dana) gestacije. Preživljenje i normalan razvoj djeteta ovise o gestacijskoj dobi, težini i zrelosti, pa, što je trudnoća bila kraća, djetetova težina manja, a zrelost slabija, preživljenje je niže i pobol djece veći. Djeca rodjena prije 32. tjedna trudnoće i težine do 1500 grama najugroženija su skupina s visokom smrtnošću i pobolom. Posebno su ugroženi oni najmanji, rodjeni na granici preživljenja, s 23-24 tjedna trudnoće. Mogu preživjeti, računa se da je to moguće u oko trećine njih, no više od 2/3 preživjelih ima neko oštećenje koje je, na žalost, trajno. Kod te djece pluća još nisu počela stvarati tvar koja omogućuje disanje, mogu disati samo uz potporu mehaničkih uredjaja, pa umiru jer ni to nije dovoljno da bi im se osiguralo dovoljno kisika, ili umiru od posljedica oštećenja zbog tehnologije koju moraju koristiti da bi preživjela. Naravno da je u te djece zrelost I sposobnost svih ostalih organa, sukladno gestaciji nedostatna. S porastom trajanja trudnoće nezrelost pluća I ostalih organa neophodnih za preživljenje postepeno se smanjuje, pa su I opasnost umiranja I oštećenja sve manje kako trudnoća napreduje. U onih rodjenih nakon 36.tjedana trudnoće, najčešće s već težinom preko 2500 grama, zrelost je tolika da nakon poroda nemaju ozbiljnijih problema I dalje se razvijaju normalno. Medjutim, I ovdje valja biti oprezan, jer danas znamo da se neke blage poremetnje koje su tipične za nezrelost, pa I u ovih “velikih” prijevremeno rodjenih, mogu uočiti tek tijekom djetinjstva ili kasnije.
Izvještaji o učestalosti prijevremenog radjanja, razlikuju se izmedju različitih rasa, etničkih skupina, podneblja, zemalja i institucija, no drži se da 5-10 % trudnoća završava prije termina. U nas posljednjih godina učestaklost prijevremeno rodjenih smanjena je na oko 5-6 %.
Prijevremeni porod može biti posljedica spontano, prije termina započetih trudova u zdrave trudnice koja nosi posve zdravo dijete. Kažemo da maternice iz nepoznatih razloga završi process pripreme za stvaranje trudova tjednima ranije no što se to normalno treba dogoditi, a potom, na beznačajni podražaj, ti trudovi zaista I započnu. U tih je trudnica, s obzirom da se trudnoća razvija normalno, žena I dijete su zdravi, vrlo teško ili čak nemoguće prepoznati opasnost prijevremenog započinjanja trudova. Ova situacija je prilično rijetka, a kad se I dogodi, trudnoća je obično uznapredovala, pa samo radjanje djeteta koje još nije sasvim zrelo nije ozbiljan problem. Naime, s obzirom da u podlozi početka poroda nije postojalo neko nepovoljno zbivanje tijekom trudnoće, dijete se ne radja bolesno ili ne biva oštećeno nepovoljnim zbivanjem koje je I pokrenulo porod, pa jer njegova adaptacija obično brza I dalji tijek života normalan.
Puno češće prijevremeni je porod posljedica nekog nepovoljnog zbivanja tijekom trudnoće, zbog čega se maternica započne “rješavati”svog sadržaja. To nepovoljno zbivanje najčešće je neka bolest unutar maternice, npr. infekcija, manjak kisika koje dijete dobiva posteljicom ili bilo koje drugo nepovoljno zbivanje koje može potaknuti reakciju “stresa” u djeteta. Uz ovakovu “podlogu” porod najčešće počne rano, nerijetko nakon navršenih tek 20 tjedana trudnoće ili nešto kasnije. Najveći problem je činjenica, da , osim simptoma početka poroda, drugih simptoma nema ili su posve netipični, neznačajni I blagi. To znači da nerijetko I uz tešku infekciju, hipoksiju ili neko drugo zbivanje u trudnoći, kliničar nema ni jednog simptoma koji bi pokazao da je porod posljedica nepovoljnog zbivanja, a ne spontano pokrenutog prijevremenog poroda u zdrave trudnice I djeteta. Dakle, znakovi postojanja infekcije, hipoksije ili stresa kao upozorenja da se sprema ovakav ishod vrlo su neznatni ili netipični. Potrebno je puno iskustva, znanja I opreza kako bi se trudnoća prepoznala rizičnom,a liječenje započelo dovoljno rano.
Uz nepostojanje znakova ugroženosti majke I djeteta, a posebice kad je trudnoća jako nezrela, obično pokušavamo porod prekinuti kako bi se trudnoća nastavila. Dajemo, tkv. Tokolizu, lijekove koji mogu prekinuti kontrakcije maternice. Ako se, pak, odlučimo za nastavak poroda, maternica koja nije pripremljena za porod stvara trudove koji nisu pravilni I djelotvorni, ili se jave tek nakon što je prije toga otekla plodova voda. Porodi stoga, u takovih trudnoća ne teku normalno, česti su zastoji u porodu ili postupna inkoordinacija maternice. Sve to dodatno ugrožava dijete, pa se vrlo često odlučujemo trudnoću završiti operacijski kako bi izbjegli bar dio ugroze koja je u ovim situacijama za dijete uvijek vrlo velika.
Opširnije
07.09.2018 | Blog
Koje tegobe trebaju zabrinuti svaklu ženu?
Trudna sam:
1. KRVARENJE –Svako krvarenje tijekom trudnoće je opasno. Najopasnije je kad najavljuje pobačaj ili prijevremeni porod.
2. BOL – blagi pritisak I punoća u zdjelici tijekom prvog tromjesečja normalan su znak rane trudnoće, ali svaka druga bol , posebice praćena krvarenjem ili iscjetkom mora biti razjašnjena
3. ISCJEDAK IZ RODNICE – u trudnoći uobičajen je pojačani bjelkasti sekret iz rodnice, no svaka druga promjena iscjetka, posebice u koliko postaje žut, gnojav ili sukrvav može uputiti na opasnost pobačaja , prijevremenog poroda ili drugih patoloških pojava
Nisam trudna, ali primjećujem :
-promjene na stidnici, svrbež, otvrdnuće ili ozljedu koja krvari
-nagli porast obujma trbuha I nejasna bol u trbuhu
-promjena iscjetka iz rodnice, primjese krvi izmedju menstruacija, krv nakon odnosa
-čvor u dojci, iscjedak iz dojke, promjena areole ili otvorena rana na dojci
U peri I poslijemenopauzi:
– Ponovna pojava krvarenja iz rodnice, sukrvica, posve nepravilna krvarenja
– Promjena iscjetka iz rodnice, neugodan miris iscjetka
U koliko primjećujete nešto od navedenog, nemojte se bojati. Što ranije postavimo dijagnozu I što Vas ranije počnemo liječiti uspjeh je bolji. A, osim toga, najčešće se, I kada imate smetnje, uopće ne radi o ozbiljnoj bolesti. A saznati da je strah bio neopravdan, najljepši je mogući osjećaj!!!!
Opširnije
07.09.2018 | Blog
Dijastaza ravnih abdominalnih mišića je slabost veziva koja dovodi do odvajanja mišića u sredini središnje linije trbuha-linije albe. Smatra se da postoji ako je u točci 2-2,5 cm ispod pupka udaljenost ravnih mišića 16 mm ili veća. Ta se udaljenost može mjeriti UZV-om. Poznato je da se javlja tijekom trudnoće I prvih tjedana nakon poroda. Malo znamo o rizičnim činiteljima I načinima kako je spriječiti. S 35 tjedana trudnoće, dijastaza se susreće gotovo u svake žene, ali 6 mjeseci nakon poroda zaostaje u njih oko 40%. Snaga se I otpornost trbušnih mišića jako oporavlja nakon poroda, a učestalost I veličina dijastaze obrnuto je proporcionalna snazi trbušnih mišića. Dijastaza koja postoji 6 mjeseci nakon poroda nije češća u debelih žena ili onih koje su dobile na tjelesnoj težini tijekom trudnoće više kilograma od onih koje su dobile manje kilograma I nije ovisna o opsegu trbuha prije poroda ili prije trudnoće. Učestalost značajne dijastaze nakon poroda jednaka je u žena koje su rodile vaginalno I onih koje su rodile carskim rezom. Medjutim, snaga je trbušnih mišića uvijek manja u žena koje su rodile u usporedbi s onima koje nisu bile trudne, a broj prethodnih trudnoća takodjer korelira sa slabošću mišića I veličinom dijastaze. Danas se rade brojna istraživanja koja pokušavaju pokazati može li se vježbanjem nakon poroda smanjiti I sasvim ukloniti dijastaza ravnih trbušnih mišića. Jednako tako istražuje se koji je tip vježbi djelotvoran, a koji nije djelotvoran, ili je čak štetan. Premda još ne znamo mogu li vježbe pomoći povratku snage I djelotvornosti abdominalnih mišića do te mjere da se dijastaza smanji ili nestane, preporuka je vježbati uz stručnjaka koji će odabrati one vježbe koje su se sada pokazale korisnima u učvršivanju abdominalne musculature.
Opširnije
10.04.2017 | Blog
Tijekom razdoblja od nekoliko godina prije i poslije posljednje redovite menstruacije, razina estrogena postepeno opada, a s njom se postepeno stanjuje broj slojeva epitela sluznice rodnice i prijelaznog epitela donjeg dijela mokraćnog sustava. Javlja se suhoća, sklonost pucanju tkiva I upali.
Iste promjene javit će I u mladjih žena I djevojaka u koliko nastupi manjak estrogena zbog npr. sekundarne hipotalamičke amenoreje ili uzimanja lijekova koji prekidaju djelovanje estrogena (antiestrogeni).
Kako estrogeni štite sluznicu urogenitala ?
Estrogeni osugiravaju normalnu cirkulaciju u području urogenitalnog sustava, održavaju kolagen vezivnog tkiva I zadržavaju mukopolisaharide I glikogen u stanicama, pa se površina održava vlažnom, debelom I elastičnom. Pod utjecajem fiziološki prisutnih bakterija u rodnici, glikogen iz odljuštenih stanica epitela razlaže se do mliječne kiseline što održava rodnicu normalno kiselom. Uz dovoljnu kiselost sredine, u rodnici se zadržavaju bakterije normalne vaginalne mikroflore I one su zaštita od kolonizacije patogenim bakterijama, I tako od upala donjeg dijela urogeintalnog sustava.
Što se dešava kad više nema estrogena ?
Uz postepeni pad lučenja estrogena, postepeno se javljaju promjene:
– Epitel se stanjuje ,a površni zaštitni sloj praktički nestaje
– Stijenka gubi elastičnost, a vezivo ispod epitela odeblja I postaje tvrdo
– Cijela rodnica se skraćuje I postaje užom
– Prestaje vlaženje sluznice I ona postaje suha uz drastično smanjenje kiselosti
Tkivo postaje tvrdo I rigidno, suho I sklono stvaranju sitnih razderotina I na blagi dodir, javljaju se sitna krvarenja I dublji razdori, jače ili blaže upale. S obzirom da donji dio mokraćnmog sustava, m-mjehuir i uretra, ali I mišići dna zdjelice I potrporne strukture imaju receptore za estrogene, I njihova se funkcija uz manjak estrogena mijenja. To pak uzrokuje slične promjene kao I u rodnici I vanjskom spolovilu sa neugodnim osjećajem u uretri i smetnjama mokrenja ( često mokrenje, stalni nagon na mokrenje, pečenje kod mokrenja itd).
Žene osjećaju suhoću, sluznica je nerijetko zacrvenjela I iritirana, za vrijeme seksa nema vlaženja pa se javlja diispareunija (bolni odnos) I prestaje interes za seks. Neke primjećuju sitna krvarenja nakon odnosa ili spontano, akad započne infekcija javlja se iscjedak obično neugodnog mirisa. Zbog svega žene sve više izbjegavaju spolni život, a s prestankom odnosa, tegobe postaju još izraženije.
Imaju li sve žene probleme?
Ritam I kvantiteta lučenja estrogena nije jednaka u svih žena u perimenopauzi. U nekih je pad lučenja estrogena brz I izrazit, pa brzo razvijaju tegobe I one su jako izražene. U nekih je taj process sporiji I manje drastičan, pa se promjene razvijaju sporo. U nekih se lučenje dovoljnih količina estrogena nastavlja dugi niz godina I one ili nemaju promjena ili su one vrlo blage. Procjenjuje se da smetnje zbog manjka estrogena ima oko 3% žena u reprodukcijskoj dobi, oko 4% onih u ranoj menopauzi I čak do 50% onih u kasnoj menopauzi I senijumu.
Žene često sporo primjećuju nastanak tegoba, nerijetko se stide govoriti o njima, smatraju da su one normalna pojava koja prati njihovu dob I zapravo rijetko traže pomoć.
Opširnije
