Infekcija virusom humanog papiloma (HPV infekcija)

Humani papiloma virus može zaraziti samo čovjeka. Do danas poznato je više od 100 danas tipova HPV virusa. Neki tipovi virusa inficiraju samo kožu, drugi samo sluznicu. Kožu inficiraju tipovi 1, 2, 3, 4 i 10 , a posljedica infekcije su bradavice na koži dlanova, tabana i prstiju.  Najčašća područja koja inficiraju HPV virusi koji napadaju sluznice su penis, skrotum, perineum, rodnica, vanjsko spolovilo žene i vrat maternice. Na vratu maternice HPV virus pokazuje posebnu sklonost infekciji stanica područja  zone transformacije- mjesta dodira cilindričnog epitela kanala vrata maternice i pločastog epitela površine vrata maternice. U predjelu genitala infekcija HPV virusima javlja se kao kondilomi ili intrapeitelijalna neoplazija i invazivni rak vrata maternice, rodnice, vanjskog spolovila, anusa i penisa. Hoće li se u inficiranoj sluznici razviti kondilomi ili displazija ovisi o tipu virusa.

Kondilome, šiljate bradavice vanjskog spolovila, rodnice ili vrata maternice uzrokuju tipovi 6 i 11. To su dobroćudne lezije. Najčešće se nadju u osoba od 17 do 33 godine starosti, a procjenjuje se da zaraženo može biti 1-10% populacije. Zaraza je spolni kontakt, a rizik se povećava s brojem seksualnih partnera.  Liječe se lokalnom aplikacijom staničnih otrova ili antimetabolita (vrsta citostatika) kod kuće, ambulantno ili se odstranjuju ledom, strujom ili standardnim kirurškim tehnikama.

Infekciju sluznice uzrokuju brojni tipovi HPV virusa od kojih su neki povezani s nastankom raka. Zovemo ih onkogenim tipovima virusa. Postoji opsežni i vrlo uvjerljivi dokazi kako su neki tipovi HPV virusa uzročnici raka vrata maternice, ali sve više dokaza kako mogu uzrokovati i rak rodnice, vanjskog spolovila, anusa, penisa i grla. Najopasniji je tip 16 koji je nadjen u više od 60% žena s invazivnim rakom vrata maternice, tip 18 nadjen je u oko 10% takovih žena. S rakom vrata maternice nedvojbeno su povezani i tipovi 31, 33, 35, 39, 45, 51, 52, 56, 58, 59, 68 73  i 82. HPV infekcija povezuje se i s rakom anusa i malignim tumorima glave i vrata.

Infekcija onkogenim tipovima HPV virusa vrlo je česta. Osjetljivi testovi kojima se može dokazati svježa ali i ranija infekcija virusima pokazuju dodir s  HPV virusom tipa 16 u 19% muškaraca i čak 30% žena!!!! Aktualnu infekciju onkogenim HPV virusom ima oko 10% zdravih žena (uredna citologija vrata maternice) svih dobnih skupina, najviša učestalost nadjena je u Africi; tamo čak 22%  zdravih žena ima infekciju onkogenim HPV virusom. Infekcija je najčešća u žena u dobi od 20-24 godine. Medju spolno aktivnim adolescenticama (prosječna dob 16 godina), koje su imale odnose prosječno 2 godine s 4 spolna partnera nadjeno je njih 64% inficiranih onkogenim HPV virusom. Medju studenticama jednog koleđa nadjeno je 26% infekcija HPV virusom na početku studiranja,  medju incijalno negativnim, tijekom 3 godine praćenja, HPV infekciju dobilo je dodatnih 43%.  Drži se da će do čak 80% osoba ostvariti infekciju nekim  do tipova HPV virusa do 40. godine života.  Na sreću, infekcija je najčešće prolazna i postaje trajnom samo u 4-5% žena.  Nakon 30. godine života učestalost zaraženih opada. Mnoge spolno aktivne žene imaju povremene infekcije raznim tipovima virusa, one su najčešće prolazne, ali mogu ostaviti jednako tako prolazne promjene na stanicama sluznice zaraženog organa.

U europi najčešći tip virusa je tip 16, u Africi tipovi 52 i 51. U Engleskoj najčešći je tip 16, ali većina zaraženih žena uz infekciju tipom 16 ima i infekciju nekim od onkogenih tipova virusa za koji nema mogućnosti cijepljenja.

Zaraza virusima koji napadaju sluznice ostvaruje se najčešće spolnim kontaktom, spolnim odnosom, a učestalost infekcije jako se povećava s brojem spolnih partnera i kod muškaraca i kod žena. Vjeruje se da infekcija može nastati i nakon bliskog kontakta koža: sluznica. Spolni odnos nije uvjet infekcije jer se HPV infekcija susreće i 4% djevica.

Kod homoseksualnih muškaraca analna infekcija onkogenim HPV virusima susreće se u oko 30-40%. U oko trećine heteroseksualnih muškaraca nadjena je infekcija penisa onkogenim HPV virusom. Učestalost zaraze povećava pušenje, uživanje većih količina alkohola, broj spolnih partnera, uporaba kondoma jako smanjuje učestalost infekcije. Samoizliječenje koje se, kao i u žena, jednako često susreće i u muškaraca, ubrzano je u obrezanih muškaraca.

Zaražena osoba nema nikakove simptome i ni sama ne zna da je zaražena, pa tako lako prenosi infekciju na osobe s kojima je u spolnom kontaktu. U početnoj fazi infekcije virus se ne može zapaziti u stanicama metodama citološke pretrage stanica i Pap nalaz je uredan. Prisutnost virusa u tkivu može se dokazati  posebnim tehnikama izolacije antigena virusa (npr. PCR tehnologijom). Na tržištu postoji nekoliko standardnih testova od kojih neki zbirno potvrdjuju prisutnost nekog od 13 ili 14 najčešćih onkogenih tipova, a postoji i test koji omogućuje izdvojenu dijagnostiku prisutnosti tipova 16 i 18. Postoje i testovi koji omogućuju genotipizaciju pojedinih tipova virusa, no oni nisu standardizirani i općenito prihvaćeni.

Što je normalna menstruacija

Menstruacija je krvarenje izmaternice koje nastaje nakon naglog pada vrijednosti progesterone I estrogena a nakon involucije žutog tijela stvorenog ovulacijom.

Menstruacije se javljaju s učestalošću od 24-38 dana, izmedju ciklusa varijacija smije biti do 9 dana, trajanje do 8 dana. Menstruacijski ciklus računa se kao razmak izmedju prvih dana krvarenja. Menstruacije su normalne, ako su redovite I onda kada krvarenja traju kraće od 4 dana.

Kod nekih žena, najčešće radi preuranjenog propadanja žutog tijela, gotovo u svakom ciklusu, prije početka prave menstruacije, javlja se oskudno krvarenje u trajanju od dan, dva. To je predmenstruacijsko krvarenje. Obično je beznačajno.

U nekih se slično oskudno krvarenje javlja nakon završene menstruacije. Zove se postumenstruacijsko krvarenje. Obično je beznačajno.

Neke žene imaju oskudno krvarenje sredinom ciklusa, to je intermenstruacijsko ili ovulacijsko krvarenje. Takodjer je beznačajno, a pripisuje se blagom padu vrijednosti estrogena oko ovulacije.

Dijastaza mišića prednje trbušne stijenke nakon poroda

Dijastaza ravnih abdominalnih mišića  je slabost veziva koja dovodi do odvajanja mišića u sredini središnje linije trbuha-linije albe. Smatra se da postoji ako je u točci 2-2,5 cm ispod pupka udaljenost ravnih mišića 16 mm ili veća. Ta se udaljenost može mjeriti UZV-om. Poznato je da se javlja tijekom trudnoće I prvih tjedana nakon poroda. Malo znamo o rizičnim činiteljima I načinima kako je spriječiti. S 35 tjedana trudnoće, dijastaza se susreće gotovo u svake žene, ali 6 mjeseci nakon poroda zaostaje u njih oko 40%.  Snaga se I otpornost trbušnih mišića jako oporavlja nakon poroda, a učestalost I veličina dijastaze obrnuto je proporcionalna snazi trbušnih mišića.  Dijastaza koja postoji 6 mjeseci nakon poroda nije češća u debelih žena ili  onih koje su dobile  na tjelesnoj težini tijekom trudnoće više kilograma od onih koje su dobile manje kilograma I nije ovisna o opsegu trbuha prije poroda ili prije trudnoće. Učestalost značajne dijastaze nakon poroda jednaka je u žena koje su rodile vaginalno I onih koje su rodile carskim rezom. Medjutim, snaga je trbušnih mišića uvijek manja u žena koje su rodile u usporedbi s onima koje nisu bile trudne, a broj prethodnih trudnoća takodjer korelira sa slabošću mišića I veličinom dijastaze. Danas se rade brojna istraživanja koja pokušavaju pokazati može li se vježbanjem nakon poroda smanjiti I sasvim ukloniti  dijastaza  ravnih trbušnih mišića. Jednako tako istražuje se koji je  tip vježbi djelotvoran,  a koji nije djelotvoran, ili je čak štetan. Premda još ne znamo mogu li vježbe pomoći povratku snage I djelotvornosti abdominalnih mišića do te mjere da se dijastaza smanji ili nestane, preporuka je vježbati uz stručnjaka koji će odabrati one vježbe koje su se sada pokazale korisnima u učvršivanju abdominalne musculature.

Kako i kada je najlakše zanijeti?

Što je normalna sposobnost zanošenja?

Unutar 12 mjeseci redovitih spolnih odnosa zanijet će ukupno 85% parova, od toga oko 30% tijekom prvog mjeseca. Tijekom idućih će 36 mjeseci uspjeti zanijeti još oko polovine od preostalih 15%. Nakon toga izgledi su značajno smanjeni

Imam li izgleda zanijeti nakon 2 godine pokušavanja?

Nakon 48 mjeseci od početka redovitih spolnih odnosa zanijet će polovina od 15 % do tada neplodnih parova.  Ostali parovi mogu zanijeti uz pomoć neke od metoda potpomognutog zanošenja. Minimalni broj njih možda zanese nakon promjene životnih navika koje otežavaju zanošenje.

Koja je mogućnost zanošenja tijekom ciklusa?

Mogućnost zanošenja ovisi o postojanju ovulacije i postojanju i kvaliteti sjemena. Zanosi se  tijekom 5 dana prije ovulacije do same ovulacije, najčešće tijekom jednog do dva dana prije ovulacije. Nakon ovulacije mogućnosti za zanošenje više nema.

Mijenja li se oplodna kvaliteta sjemena tijekom vremena?

Kvaliteta sjemena mijenja se s razdobljem apstinencije.  Pokretnost, morfologija i broj spermija najveći je nakon apstinencije koja traje 2-3 dana. Dulja apstinencija smanjuje oplodnu sposobnost spermija. Zbog toga najveće izglede za zanošenje imaju zdravi parovi koji imaju odnose svaki drugi dan.

Može li žena prepoznati ovulaciju?

Žene  mogu prepoznati ovulaciju praćenjem izgleda i količine cervikalne sluzi ili odredjivanjem prisutnost hormona luteinizacije u mokraći. U vrijeme ovulacije cervikalna je sluz potpuno prozirna i rijetka gotovo poput vode.