STERILNOST ( neplodnost) je pojava kad bračni par  ne uspije postići trudnoću tijekom dvije godine urednog spolnog života bez kontracepcije.

Sterilnost (neplodnost) je BOLEST. S obzirom da je osnovno ljudsko pravo i pravo na zdravlje,  tako prema definiciji neplodnosti kao bolesti zakon omogućava takvim parovima da se postupak umjetne prokreacije financira iz zdravstvenog fonda.

INFERTILNOST je nemogućnost radjanja žive i za život sposobne djece          ( spontrani pobačaji, mrtvorodjena djeca, mrtva djeca post partum).

STERILITET može biti:

1. PRIMARNI – ako žena nikad nije zanijela

                                               2.SEKUNDARNI  – ako žena ne može zanijeti nakon prethodnih trudnoća, bez obzira na njihov ishod.

12% bračnih parova NEPLODNO bez svoje želje.

Može se govoriti o MUŠKOJ  STERILNOSTI  I  ŽENSKOJ STERILNOSTI.

Muškarci su uzrokom neplodnosti para u oko 3o% slučajeva, takodjer i žene, dok su  ostali kombinirani. Upravo se zbog toga  se problem neplodnosti promatra kao problem PARA U CJELINI.

ETIOLOŠKI se bračna neplodnost može podijeliti na skupine:

1. manja vrijednost sperme ( oplodna sposobnost muškarca u prvom redu ovisi o broju i kvaliteti spermija u jednom ejakulatu )

                                                           – volumen ejakulata minimalno l ml, fiziološki    2,5-3 ml

                                                           – normospermia (minimalno 20000000/ml ejakulata, minimalno 60% pokretnih, odnosno 4o% u grupi a. i b.)

                                                           – oligospermia ( broj spermija manji od 2ooooooo/ml ejakulata uz 60% pokretnih) – blaža i teža

                                                           – azoospermia ( potpuni nedostatak spermija)

                                                           – asthenospermia ( smanjena pokretljivost bez obzira na broj spermija)

                                               – necrospermia (potpuna nepokretnost sp.                                                       – teratospermia (povećan broj abnormalnih oblika spermija)  #Uglavnom prisutne kombinacije npr “oligoasthenospermia”

                        * uzroci smanjene oplodne sposobnosti muškarca mogu biti:

            – nasljedni kromosomski poremećaji (Klinefelterov sy.)

            – infekcije (orhitis kao kompl. epidem. parotitisa)

            – metabolički poremećaji (dijabetes)

            – neurološki popremećaji (paraplegija,…)

            – vaskularni poremećaji (varicocoela,…)

            – faktori okoline(hipertermija,ionizirajuće zračenje…)

            – zapreke u izlučivanju sperme (stenoze, tumori, upale,…)

            – hormonski poremećaji(hipot.-hipof. por.,…)

2. 2. izostanak ovulacije
3. zapreke u prodiranju spermija k jajašcu (konglutinacija cerviksa, opstrukcija tuba)
4. smetnje u nidaciji oplodjenog jajašca

                        * najčešći uzroci ženskog steriliteta su

            – infekcije koje dovode do oštećenja i neprohodnosti jajovoda

            – ovarijski ili hormonalni poremećaji

            – endometrioza

            – idiopatski sterilitet

            – imunološka nepodnošljivost

Ako sperma nije ubačena u rodnicu, ne…..

Infekcija onkogenim tipovima HPV virusa vrlo je česta. Osjetljivi testovi kojima se može dokazati svježa ali i ranija infekcija virusima pokazuju dodir s  HPV virusom tipa 16 u 19% muškaraca i čak 30% žena!!!! Aktualnu infekciju onkogenim HPV virusom ima oko 10% zdravih žena (uredna citologija vrata maternice) svih dobnih skupina, najviša učestalost nadjena je u Africi; tamo čak 22%  zdravih žena ima infekciju onkogenim HPV virusom. Infekcija je najčešća u žena u dobi od 20-24 godine. Medju spolno aktivnim adolescenticama (prosječna dob 16 godina), koje su imale odnose prosječno 2 godine s 4 spolna partnera nadjeno je njih 64% inficiranih onkogenim HPV virusom. Medju studenticama jednog koleđa nadjeno je 26% infekcija HPV virusom na početku studiranja,  medju incijalno negativnim, tijekom 3 godine praćenja, HPV infekciju dobilo je dodatnih 43%.  Drži se da će do čak 80% osoba ostvariti infekciju nekim  do tipova HPV virusa do 40. godine života.  Na sreću, infekcija je najčešće prolazna i postaje trajnom samo u 4-5% žena.  Nakon 30. godine života učestalost zaraženih opada. Mnoge spolno aktivne žene imaju povremene infekcije raznim tipovima virusa, one su najčešće prolazne, ali mogu ostaviti jednako tako prolazne promjene na stanicama sluznice zaraženog organa.

Testovi probira raka vrata maternice

Uobičajen je Pap test. Kod tog testa štapićem ili špatulom uzimaju se stanice epitela vrata maternice  koje se razmazuju na staklo, fiksiraju, boje i koje citolog analizira koristeći povećanje mikroskopom. U pravilu uzimaju se stanice iz tzv. zone transformacije; to je mjesto spoja cilindričnog epitela koji prekriva kanal vrata maternice i pločastog epitela koji prekriva vanjsku površinu vrata maternice. Transformacijska zona je mjesto gdje počinje maligna transformacija, postepena promjena zdravih stanica u zloćudne. Transformacijska zona najčešće je na vanjskoj površini vrata maternice i dostupna je pregledu, posebice je to tako u žena reprodukcijske dobi. U starijih žena transformacijska zona u pravilu je smještena u unutrašnjosti kanala vrata  maternice i nije dostupna direktnom pregledu.

Pap test daje informaciju o izgledu stanica s površine vrata maternice, iz područja stražnjeg forniksa rodnice i iz kanala vrata maternice.  On pokazuje jesu li stanice normalne, promijenjene ili displastične, ili zloćudne, ali ne daje informaciju o histološkoj gradji tkiva. Dijagnoza intraepitelijalne neoplazije vrata maternice ili invazivnog raka zahtijeva patološkohistološki pregled uzorka tkiva koje se dobiva biopsijom sa sumnjivog mjesta.  Postoji korelacija izmedju citološkog i histološkog nalaza, no ona ja samo u oko 50% uzoraka potpuna. To znači da se iza svakog pozitivnog citološkog nalaza može skrivati patološkohistološki blaži, ali i ili teži oblik lezije.  Ovo znači da je Pap test test probira, a patološko-histološka obrada tkiva dijagnostički test za otkrivanje displazije ili raka vrata maternice.

Pap test je djelotvoran, premda su pogreške moguće u koliko se stanice uzimaju nepravilno s vrata maternice ili se uzorak nepravilno prenosti na staklo, nepravilno fiksira ili boji, ako citolog nije dovoljno precizan ili nalaz ne interpretira pravilno. Medjutim, uvodjenjen Pa testa pojavnost invazivnog raka vrata maternice višestruko je smanjena. U više od polovine žena koje razvijaju invazivni rak vrata maternice nikada nije obavljen test probira ili je on obavljen više od 5 godina prije postavljanja dijagnoze. Probir kompletne populacije odraslih žena  smanjuje rizik za razvitak invazivnog raka vrata maternice za više od 90%.