IZVANMATERNIČNA TRUDNOĆA

Izvanmaternična trudnoća nastaje kada se oplođeno jajašce implantira izvan materišta.

U 98% slučajeva oplođeno se jajašce implantira u jajovodu pa kada se govori o izvanmaterničnoj trudnoći praktički se misli na tubarnu trudnoću.  U jajovodu se zametak najčešće smjesti u ampuli (60%), potom u istmičnom dijelu ( 25%), potom u abdominalnom ušću i fimbrijama (13%) i rijetko u intersticijskom dijelu tube (2%).

Osim u tubi jajašce se može implantirati u ovariju (0.8%), trbušnoj šupljini, u atretičnom robu maternice i u cerviksu uterusa.

UČESTALOST: U našim krajevima na 100 do 200 intrauterinih trudnoća pojavljuje se jedna izvanmaterična trudnoća. Poslijednjih dvadesetak godina svugdje u svijetu povećana je učestalost izvanmaternične trudnoće, a to se pripisuje učestalijim upalama genitalnih organa u žena. Izvanmaternična trudnoća može nastati u bilo kojem dijelu generativne dobi žene, ali je ipak najčešća između 31 i 40 godine života.

 U razvijenim zemljama izvanmaternična trudnoća drugi je po redu uzrok majčinom mortaliteu.

ETIOLOGIJA: Svaka trudnoća započinje izvan maternice, jer se jajašce oplodi u ampularnom dijelu jajovoda.  Jajašce se implantira tek kada se odbaci zona pelucida, a to se normalno zbiva tek kada jajašce dođe u materište. Ukoliko je oplođeno jajašce zaustavljeno ili je usporen njegov transport kroz jajovod, onda se ono kada se otopi zona pelucida implantira na mjestu na kojem se nalazi. Dakle svi uzroci koji dovode do poremećenog transporta oplođenog jajašca kroz jajovod  mogu biti uzroci izvanmaternićne trudnoće. Funkciju jajovoda najčešće poremeti upala koja dovodi do oštećenja muskulature i cilijarnog epitela jajovoda. Upala najčešće nastaje ascedentnim putem, a u mladih žena danas je često uzrokovana Chlamydiom trachomatis. Upala jajovoda ekstragenitalnog porijekla  najčešće nastaje kod apendicitsa, pa je zato izvanmaternična trudnoća češća u desnom jajovodu. Upala obično zahvati oba jajovoda, zbog toga je u žene koja je jednom zanijela izvanmaternice oko 40 puta veća mogućnost da opet zanese izvan maternice, nego u žene koja nikada nije imala izvanmaterničnu trudnoću. Antibitici su također povečali učestalost izvanmaternične trudnoće jer se ranim liječenjem salpingitisa spriječi potpuna okluzija jajovoda i neplodnost, ali jajovod ostaje oštećen i djelimice prohodan pa je povečan rizik od tubarne trudnoće.

Rijeđi uzroci izvanmaternične trudnoće su tumor maternice ili jajnika koji dislociraju tubu ili anomalije razvoja jajovoda kao npr. divertikuli. U jednom dijelu bolesnica ne nađe se nikakvih makro niti mikroskopskih promjena na jajovodima pa se ne zna uzrok izvanmaternične trudnoće. Od izvanmaternične trudnoće su ugrožene žene koje su već imale ektopičnu trudnoću, koje su preboljele upalu zdjeličnih organa, koje su predhdono imale upalu u zdjelici, koje su neplodne i koje imaju maternični uložak. Intrauterini uložak štiti od trudnoće u maternici, ali ne štiti od one izvan maternice, pa ako žena zanese, a ima maternični uložak tada na 20 do 30 intrauterinih trudnoća dolazi jedna izvanmaternična.

ISHOD TUBARNE TRDNOĆE: Tubarna trudnoća obično završava između 6 i 12 tjedna amenoreje kao tubarni abortus ili ruptura tube. Kakav će biti ishod tubarne trudnoće ovisi o tome u kojem se dijelu jajovoda smjestilo oplođeno jajašce. Ako se jajašce smjesti u ampularnom dijelu jajovoda završava tubarnim pobačajem, a ako se smjestilo u istmičnom dijelu jajovoda završava rupturom tube.

Tubarni abortus je izbacivanje zametka kroz abdominalno ušće jajovoda u peritonealnu šupljinu. To je gotovo u pravilu završetak trudnoće ukoliko se jajašce smjestilo u ampulanom dijelu jajovoda. Kada jajašce ispuni i rastegne jajovod počinje krvarenje na mjestu implantacije. Ta krv djelimice odvoji jajašce od stijeke tube.  Krv i jajašce ispunjavaju prekomjerno rastegnuti jajovod pa je to praćeno bolovima. Kako se krv kroz abdominalno ušće jajovoda cijedi u trbušnu šupljinu česte su omaglice zbog nadražaja peritoneuma. Jajašce se obično ne odvoji odmah od tube nego se to zbiva postepeno , u etapama. Pri svakom odljuštenju ponavlja se krvarenje.

Ruptura tube ima puno dramatičniji tijek od tubarnog abortusa. Nastaje kada se jajašce smjesti u istmičnom dijelu jajovoda koji se zbog uskog lumena ne može rastegnuti kao ampularni dio. Trofoblast jajašca tu lako prodire kroz stijenku jajovoda i tom prilikom ošteti jednu ili više krvnih žila pa nastaje obilno krvarenje. Ruptura tube obično nastaje spontano nakon 6-8 tjedana amenoreje, ali ju može ubrzati trauma, snošaj ili pregrub ginekološki pregled. Kod sumnje na izvanmaterničnu trudnoću ginekološki pregled mora biti pažljiv da ne bi došlo do rupture tube. Kod rupture tube krvarenje je toliko obilno da žena brzo umire ukoliko se kiruški intervenira. Zbog toga izvanmaternična trudnoća spada u urgentna stanja u medicini.

SIMPTOMI: Razlikujemo tihi subakutni tijek kod tubarnog abortusa i akutni, dramatični tijek kod rupture tube.

Kod subaktunog tijeka klasični simptomi izvanmaternične trudnoće su amenoreja, bol i krvarenje. Bolesnice rijeko u anamnezi navode amenoreju jer se pojava sukrvice smatra menstruacijom, ali se pažljivim ispitivanjem može saznati da menstruacija kasni ili nije bila tako obilna kao obično. Bol se pojavljuje gotovo odmah po izostanku menstruacije. Obično je lokalizirana na strani gdje je implantirano jajašce, a u početku nastaje zbog rastezanja jajovoda, a kasnije zbog krvarenja u trbušnu šupljinu i tada je praćena omaglicom i nesvjesticom. Krvarenje iz maternice pojavljuje se poslije boli i obično je oskudno kao sukrvica i može se zamijeniti s zakašnjelom menstruacijom. Karakteristično je da je trajno i da ne prestaje. Pri ginekološkom pregledu  karakteristično je da bolesnica osjeti bol prilikom pomicanja cerviksa. Katkad se može napipati bolno zadebljanje na adneksima. Maternica je kod izvanmaternične trudnoće blago povećana i mekšana kao i kod rane intrauterine trudnoće. Pregled je obično otežan zbog boli.

Kod akutnog tijeka simptomi rupture tube su obično dramatični. Bolesnica obično osjeti naglu bol poput uboda nožem nakon kraće amenoreje. Obično odmah dolazi do akutnog abdominalnog krvarenja i hemoragičnog šoka. Bolesnica je blijeda, oznojena, puls je ubrzan, slabo punjen, a krvni tlak nizak.  Kad legne krv se bolesnici razlije po trbuhu , nadraži ošit i nervus frenicus pa bolesnica ima refleksu bol u ramenu i epigastriju. Ginekološkim pregledom nadje se izbočen stražnji svod rodnice koji može plavkasto prosijavati od nakupljene krvi, a pregled je i kod najblaže palpacije izrazito bolan. U takvim slučajevima samo hitna reanimacija i laparotomija spašavaju život.

DIJAGNOZA: U akutnim slučajevima sa simptomima intraabdominalnog krvarenja dijagnoza nije teška. Odmah u takvim slučajevima treba pristupiti reanimaciji i kod laparomotije odstraniti zahvaćeni jajovod i zaustaviti krvarenje. Kod subakutnog tijeka dijagnoza može biti teška. Kod žene generativne dobi s bolovima  u trbuhu treba uvijek misliti na izvanmaterničnu trudnoću. Sumnja na izvanmaternićnu trudnoću postavlja se na osnovi anamneze, a ginekološki pregled ima ograničenu vrijednost jer je osjetljivost i bol u maloj zdjelici zajednička i drugim bolestima u maloj zdjelici. Veliku pomoć u postavljaju dijagnoze iznamaternične trudnoće ima određivanje humanog korionskog gonadotropina ( beta hCG). Kod izvanmaternične trudnoće  s napredovanjem trudnoće zametak obično nestaje, resorbira se i ostaje samo prazna gestacijska vreća koja stvara smanjenu količinu beta hCG-a. Normalna količina beta hCG-a jedino se stvara ukoliko se u jajovodu nalazi živi embrij, a to je iznimno rijetko.  Kod normalne trudnoće u maternici beta hCG se udvostručuje svakih 48 sati, dok  kod izvanmaternične trudnoće vrijednosti ostaju jednake, neznatno rastu ili čak padaju. Međutim i kod poremećene intrauterine trudnoće ( missed ab, blighted ovum) razina beta hCG-a je niska i nema progresivnog porasta. Prema tome serijskim određivanjem beta hCG-a  utvrđujemo radi li se o normalnoj ili poremećenoj trudnoće. Ultrazvuk nam pomaže u diferencijalnoj dijagnozi poremećene trudnoće odnosno pri određivanju radi li se o poremećenoj intra ili ekstrauterinoj trudnoći. Kod normalne trudnoće gestacijska vreća vidi se u uterusu s 5 tjedana amenoreje ili pri vrijednostima beta hCG-a od 1000 IJ. Ako je uterus prazan, a beta hCG nizak i ne udvostručuje se , tada se najvjerojatnije radi o ektopičnoj trudnoći.  Kiretažom se također može diferencirati intrauterina poremećena trudnoća od ekstrauterine trudnoće. Ako se u kiretmanu histološki nađe korionsko tkivo to govori za intrauterinu trudnoću, a ukoliko se nađe decidua nalaz je vrlo sumnjiv za ektopičnu trudnoću iako se nekad decidua može naći i kod inkompletnog pobačaja iz maternice. Izostanak decidue ne isključuje ektopičnu trudnoću. Nerijetko se endometrij kod ektopične trudnoće nađe i u fazi proliferacije ili sekrecije.

LIJEČENJE: Čim se postavi sumnja na izvanmaterničnu trudnoću bolesnicu odmah treba uputiti u bolnicu. Ukoliko je bolesnica u hemoragičnom šoku reanimira se infuzijom plazma ekspandera ili punom krvi. Pacijenticu odmah treba operirati i treba odstranjivanjem jajovoda u kojem se nalazi jajašce ( salpingectomia) odmah zaustaviti krvarenje. Ukoliko se dijagnoza postavi rano, kada nema krvarenja u trbuh i pacijentica je u stabilnom hemodinamskom stanju radi se laparoskopija.  Laparoskpom se može odstraniti jajovod bez otvaranja trbušne stijenke. Osim odstranjenja jajovoda – salpingectomije može se učiniti i salpingostomia  kod koje se na mjestu implantacije zametka lirearno incidira jajovod i kroz otvor odstrani zametak, a krvarenje zaustavlja mikroelektrodom. Pri tome se otvor na jajovodu ostavi da sekundarno zacijeli. Ako se na jajovodu otvor zašije gto je salpingotomia. Kod trudnoće u istmičnom dijelu jajovoda radi se segmentalna resekcija i anostomoza. Osim kiruškog načina liječenja danas se kod rane dijagnoze može se primjeniti i konzervativno medikamentozno liječenje.  Primjenjuje se metotreksat ili direktono pod kontrolom laparoskopa u trudnoću u jajovodu ili daje sistemski.

Nakon rane dijagnoze tubarne trudnoće i laparoskopskog operiranja nije povišen postotak ponovnih izvanmaterničnih trudnoća. 85% žena zanese potom normalno u maternici. Kada se dijagnoza postavi nakon krvarenja u trbuh oko trećina žena više nikada ne zanese, trećina žena ponovno zanese izvan maternice dok trećina žena normalno zanese u maternici i rodi.

Dakle osnovni preduvjet za konzervatino opereriraje i zadržavanje neporemećene fertilne sposobnosti u žene je rana dijagnostika. Prošle godine u Klinici za ženske bolesti i porode sve izvanmaternične trudnoće zaprimljene u Kliniku riješene su laparoskopskim putem.

Žensko dijete radja se sa zadanim brojem jajnih stanica,  a njihov se broj kontinuirano smanjuje.  Sa starenjem, fertilnost žene se smanjuje. Povećava se vrijeme koje je potrebno da bi se ostvarila trudnoća, a sposobnost zanijeti u jednom ovulacijskom ciklusu opada.  U sredinama bez kontrole radjanja stopa neželjene neplodnosti raste s dobi stupanja u brak ( do 25. godine života je npr. 6%, a nakon 40. godine čak 30%. Dob radjanja posljednjeg djeteta prosječno je 40 godina I sa 45 99% žena je neplodno). Šanse zanijeti u jedniom ciklusu kod žene do26 godina su 50%, ako ima 37-34 godine one su 40%, kod starijih od toga 30%. Proces počinje već nakon 32.godine života, a nakon 43. spontano zanijeti I roditi je izuzetak. Sa dobi smanjuje se ne samo broj, već I kvaliteta jajnih stanica, jer se poremetnje diobe u mejozi povećavaju s dobi. Nenormalne oocite nisu izuzete od selekcije prema dominantnom folikulu, pa se tako s dobi povećava I broj kromozomski nenormalnih zametaka. To dodatno smanjuje fertilnost I povećava opasnost pobačaja. Osim endogenih genetskih pogrešaka, s vremenom raste I ekspozicija otrovima iz okoline, I to još dodatno smanjuje kvalitetu jajnih stanica starijih žena. Tako šanse za zanošenje I iznošenje zdravpg djeteta postepeno opadaju.

Ovarijska rezerva

To je sposobnost jajnika I pokazuje broj I kvalitetu preostalnih jajnih stanica u jajniku. Smanjena rezerva jajnika upućuje da žena koja je u reprodukcijskoj dobi I ima normalne menstruacije, otežano zanaša u ciklusu ili njeni jajnici reagiraju na stimulaciju ovulacije smanjenim stvaranjem folikula. Prema nema jedinstvenih kriterija, ovarijska se rezerva obično iskazuje visinom antimilerovog hormona (AMH), vrijednostima hormona koji stimulira folikule (FSH) ili vrijednostima inhibina B, brojem antralnih folikula ( AFC) , a može se ispitati testom s klomifenom.

Ove vrijednosti pokazuju sposobnost jajnika odgovoriti na poticanje ovulacije, no ne koreliraju sa sposobnošću spontano zanijeti ili roditi živo dijete.

Žene koje imaju lošu ovarijsku rezervu obično su starije od 40 godina, u prethodnom ciklusu izvatjelesne oplodnje dobiveno je 3 ili manje jajnih stanica I imaju niske vrijednosti AMH ili folikula u jajniku. Utjecaj dobi je presudan. Čak I uz normalne vrijednosti AFC ili AMH, žene starije od 40 godina  imaju velike probleme zanijeti ili iznijeti dijete do vijabiliteta. Suprotno tomu, mlade žene lakše zanose I uz umanjenu ovarijsku rezervu.

Kada je potrebno provjeriti ovarijsku rezervu

Ako je žena starija od 35 godina, obrada se radi nakon 6 mjeseci neuspješnog pokušavanja zanijeti , odnosno odmah kod žena od 40 godina I starijih. Jednako tako, kod žena koje su imale operacije u predjeklu genitalnih organa, koje boluju od endometrioze, PCO, imale su upale adneksa, liječne su kemoterapijom I sl. Takodjer je najbolje obradu započeti odmah.

Koji su mogućnosti liječenja

Žene koje imaju vrlo nisku ovarijsku rezervu, a posebno ako su starije od 40 godine imaju vrlo male izglede zanijeti uz stimulaciju ovulacije ili IVF postupak. Njima je najbolje ponuditi donaciju jajne stanice mladje žene, donaciju embrija ili adopciju.

Najčešća pitanja o HPV infekciji

Humani papiloma virus – zarazan samo za čovjeka

Do danas poznato više od 100  tipova HPV virusa.

Kožu inficiraju tipovi 1, 2, 3, 4 i 10 – stvaraju se bradavice dlanova, tabana i prstiju. 

Sluznice penisa, skrotuma, perineuma, rodnice, vanjsko spolovilo žene i vrat maternice inficiraju tipovi koji stvaraju kondilome (tipovi 6 i 11 ) ili displazije, odnosno intraepitelijalne neoplazije (tipovi 16, 18, 31, 33, 35, 39, 45, 51, 52, 56, 58, 59, 68 73  i 82).

Je li infekcija česta?

Infekcija  je vrlo česta, ali i prolazna. Tijekom života zarazi se 80% osoba. Nisu rijetke istodobne infekcije s više tipova virusa.. Virus ostaje trajno prisutan u oko 4-5% zaraženih.

Kako se virus prenosi?

Spolnim kontaktom, spolnim odnosom, učestalost infekcije jako se povećava s brojem spolnih partnera. Infekcija može nastati i nakon bliskog kontakta koža: sluznica. Spolni odnos nije uvjet infekcije jer se HPV infekcija susreće i 4% djevica.

Ima li zaražena osoba simptome infekcije?

Nema nikakovih simptoma i zaražena osoba ne zna da je zaražena, pa lako prenosi infekciju na osobe s kojima je u spolnom kontaktu.

Kako se može postaviti dijagnoza zaraze?

U početnoj fazi infekcije virus se ne može zapaziti u stanicama metodama citološke pretrage stanica i Pap nalaz je uredan. Prisutnost virusa u tkivu može se dokazati  samo posebnim tehnikama izolacije antigena virusa (npr. PCR tehnologijom). Na tržištu postoji nekoliko standardnih testova od kojih neki zbirno potvrdjuju prisutnost nekog od 13 ili 14 najčešćih onkogenih tipova, a postoji i test koji omogućuje izdvojenu dijagnostiku prisutnosti tipova 16 i 18. Postoje i testovi koji omogućuju genotipizaciju pojedinih tipova virusa, no oni nisu standardizirani i općenito prihvaćeni.

Pap test je pozitivan- što dalje?

U više od 90% pacijentica s displazijom ili rakom vrata maternice dokazana je infekcija onkogenim HPV virusom. Zato HPV tipizacija u pacijentica s takovim nalazom nije obvezatna. Uputno ju je učiniti u žena čiji citološki obrisak nije jasan ili je dvojben ( postoje atipične stanice, tzv. ASC-US).

Citološka dijagnoza cervikalne intraepitelijalne neoplazije (CIN) je dijagnoza postojanja displastičkih pločastih stanica sluznice vrata maternice koje su strogo ograničene na područje epitela. Nema prodora kroz bazalnu membranu. Premda nije moguće ustanoviti kada će uslijediti prodor malignih stanica u stromu, pod kojim uvjetima i kod kojih žena, poznato je da je to vrlo spor i dugotrajan proces. Zato postupak u žena s dijagnozom CIN-a može biti aktivan , ali i ekspektativan. U žena s CIN-I rizik razvitka malignoma je malen, a velika je vjerojatnost spontane regresije i normalizacije nalaza. Samo u 10% njih unutar 1 godine uočava se progresija nalaza. U onih s CINIII vjerojatnost regresije postoji, ali je ona bitno manja no u žena s CIN I, a rizik napredovanja prema invazivnom raku značajno je viši. U svih je medjutim pacijentica s dijagnozom CIN-a najvažniji cilj liječenja spriječiti nastanak invazivnog raka, a istodobno ne izložiti pacijenticu prevelikim zahvatima. Odabir postupka prvenstveno ovisi o citološkom i kolposkopskom nalazu, rezultatu biopsije, ali i dobi, želji za potomstvom i suradljivosti žene. U koliko žena razumije postupak i ocijenimo da će ozbiljno slijediti upute liječnika, posebice u nižih oblika CIN-a, može se čekati spontana regresija bolesti. U žena koje nisu suradljive, pametnije je odlučiti se za aktivan postupak. Ipak, prema mišljenju većine, CIN I koji traje nekoliko godina pametno je aktivno liječiti

Liječenje u medicini uspješno je samo u koliko se može ukloniti uzrok bolesti. Uzrok CIN_a je onkogeni HPV virus, ali lijek koji će sa sigurnošću ukloniti virus ne postoji. Preporučaju se mnoga sredstva, no nema dokaza da zaista djeluju. U koliko tijelo samo ne ukloni virus, ono što možemo učiniti je ukloniti morfološke posljedice infekcije. Ako je citološki i kolposkopski nalaz pozitivan, najprije valja učiniti ciljanu biopsiju i dobiti konačnu patološko-histološku dijagnozu. U koliko je promjena ograničena na mjesto biopsije, i sasvim malena, početna, izuzetno je moguće da i sama biopsija dovede do izliječenja. U koliko je citološki nalaz 6 tjedana nakon biopsije ponovno pozitivan, pametno je ukloniti čitavu transformacijsku zonu nekom od uobičajenih kirurških tehnika: krioterapijom, ekscizijom električnom omčom, laserom ili nožem. Odluka o tome koju metodu izabrati najvažnija je u žena koje nisu radjale ili još namjeravaju radjati. U onih koje planiraju radjati, u kojih je  citološka dijagnoza CIN III ili manja, a kolposkopski nalaz sa sigurnošću isključuje mogući invazivni rak potrebno je primijeniti poštedne kirurške metode: krioterapiju ili eskciziju električnom omčom ili laserom (LEEP, LLETZ). Ekscizija električnom omčom ili laserom je metoda izbora jer se odstranjuje tanak sloj tkiva (nekoliko milimetara) kojeg je moguće patološkohistološki obraditi i dobiti konačnu dijagnozu. Krioterapija je takodjer poštedna, ali se odstranjeno tkivo ne može kvalitetno patološko-histološki pregledati. Nakon poštednih operacija vrat maternice ostaje praktički neoštećen i njegova je funkcija prilikom zanošenja (cervikalni faktor) i u trudnoći (intaktnost unutrašnjeg ušća, očuvana duljina) zadržana. U žena koje ne planiraju više radjati može se napraviti konizacija ( klinasta ekscizija vrata maternice kirurškim nožem prilikom koje se odstranjuje veći dio vrata maternice i može smanjiti njegova duljina i oštetiti unutrašnje ušće). Konizacija je obvezna u žena u kojih se sa sigurnošću ne može isključiti invazivni rak vrata maternice.

S obzirom da navedenim tehnikama ne uklanjamo virus, pametno je prilikom slijedećih kontrolnih pregleda ponoviti izolaciju virusa. Zadržavanje virusa upućuje na trajnu mogućnost ponovne pojave bolesti i zahtijeva dalji trajni pažljiv nadzor pacijentice.

Hitna kontracepcija

Kome je potrebna?

Kandidati su žene koje su imale nezaštićeni spolni odnos ili se može pretpostaviti da su metode kontracepcije koje inače rabi zakazale ( npr. pukao prezervativ)

Postoje li kontraindikacije za hitnu kontracepciju?

Hormonalni preparati koji se rabe nemaju kontraindikacije. Hitna intrauterina kontracepcija ne smije se primijeniti u koliko je moguća trudnoća, pa ju je prije postavljanja uloška potrebno isključiti.

Prije primjene nije potreban ginekološki pregled ni laboratorijske pretrage.

Od nuspojava najčešće je mučnina i povraćanje. U koliko se povraća unutar 3 sata od uzimanja preparata, najbolje je propisati neki lijek protiv povraćanja i ponoviti medikaciju.

Kada se mora primjeniti da bi bila djelotvorna?

Hitnu kontracepciju najbolje je primijeniti što ranije, no neki preparati učinkoviti su i unutar 120 sati od nezaštićenog odnosa (ulipristal). Može se dati bilo kojeg dana menstruacijskog ciklusa.

Koji preparat se smatra najučinkovitijim ?

Najučinkovitiji je bakreni intrauterini uložak, jer na njegovu učinkovitost ne utječe debljina, a sprečavati će trudnoće i ubuduće, tijekom razdoblja nošenja uloška. Za žene koje ne žele intrauterini uložak preporučuje se ulipristal ili levonorgestrel u jednoj dozi, no djelotvorni su i „klasični“ kombinirani kontraceptivi uzeti u dvije doze s razmakom od 12 sati. Iskustvo kaže da levonorgestrel ima manje nuspojava, ali ga treba primijeniti unutar 72 sata od nezaštićenog odnosa. Kod posebno debelih žena ulipristal i levonorgestrel mogu biti smanjeno djelotvorni.

Kada se očekuje menstruacija nakon hitne kontracepcije ?

Obično dolazi unutar 7 dana od očekivanog početka idućeg ciklusa. U koliko menstruacija zakasni dulje od 3-4 tjedna, javi se nenormalno krvarenje ili bolovi, potrebno je učiniti test na trudnoću.

Žene koje su uzele hitnu kontracepciju, ponovno imaju nezaštićeni odnos, a i dalje ne žele trudnoću, trebaju se ponovno zaštititi. S nekim oblikom kontracepcije koja nije hitna može se započeti odmah nakon uzimanja hitne kontracepcije.