Spontani pobačaj
Nevoljni gubitak trudnoće prije navršenih 12 tjedana gestacije naziva se ranim spontanim pobačajem, a onaj nakon navršenih 12 tjedana je kasni spontani pobačaj.. Drži se da se oko 50% ranih trudnoća gubi ranim spontanim pobačajem, dok nakon 12. tjedna umire tek oko 2% plodova, nakon 15. tjedna tek njih oko 0,6
U trudnoćama nastalim postupcima izvatjelesne oplodnje gubi se oko 5-6% klinički prepoznatljivih trudnoća. U koliko se uzastopce izgubi tri i više trudnoća prije navršenih 20 gestacijskih tjedana govorimo o habitualnom pobačaju. U nekim se, medjutim, sredinama habitualnim pobačajem smatra gubitak samo dviju trudnoća, a obrada preporuča i već nakon samo jednog gubitka.
Medju rizičnim činiteljima za gubitak trudnoće najistaknutija je dob majke. Rizik gubitka klinički prepoznate trudnoće u žene mladje od 30 godina je 9-17%, a u strije od 45 godina čak 80%, Medju ostalim rizicima ističu se raniji spontani pobačaji, pušenje, alkohol, kokain, nesteroidni antireumatici, povišena tjelesna temperatura, kofein, poteškoće u zanošenju , niske vrijednosti folata i niska tjelesna težina žene.
Uzroci ranog spontanog pobačaja
U jednoj studiji koja je pratila 144 rane izgubljene trudnoće nadjeno je da je u 70% postojala abnormalnost kromozoma (64% trisomije, 9% poliploidije, 7% monosomije). Trisomije su posljedica pogrešaka gametogeneze, a poliploidije ili mozaicizam prve diobe zigote. Ni jedna od ovih abnormalnosti genoma nema sklonost repetitivnom pojavljivanju. Pobačaji se ponavljaju samo u parova nositelja balansirane translokacije i inverzije u kariogramima. Neki istraživači stoga preporučuju da se u svih parova obavi kariotipizacija pobačenog ploda. Identifikacija kromozomske aberacije bila bi siguran dokaz uzroka pobačaja, a činjenica da se kromozomopatija ne ponavlja činila bi dalju obradu para nepotrebnom. Identifikacija urednog kariograma pobačenog ploda bila bi indikacija za obradu i traženje postojanja nekog od mogućih uzroka pobačaja.
Medju uzrocima ostalih 30% ranih pobačaja najčešće se spominju:
– imunološke poremetnje prepoznavanja i tolerancije antigeno stranog fetalnog tkiva
Vjerojatno su češće no što se do sada vjerovalo. Mogu biti uzrokovane izostankom normalne adaptacije majčinog imunosnog sustava u trudnoći, izostankom u trudnoći normalne ekspresije HLA-G antigena na stanicama cito i sinciciotrofoblasta, odnosno gubitkom imunološke barijere sijalomucinom i sličnim tvarima. Najnovije studije pokazuju značajno učešće T-h1 reakcije, tj. aktivacije decidualnih T pomoćničkih stanica žena specifičnog HLA haplotipa skupine II (HLA DR1 i HLA DR3) koji, stvarajući inhibitore rasta trofoblasta interleukin 2 i interferon gama onemogućuju implantaciju. Pretpostavlja se da na imunološke uzročne čimbenike otpada preko 80% inače nerazjašnjenih slučajeva habitualnih pobačaja. Dva su poznata modela kojima se tumači nastanak imunogenih habitualnih pobačaja: autoimuni i aloimuni.
– endokrinopatije: šećerna bolest, bolesti štitnjače, manjkavost žutog tijela, sindrom policističnih jajnika, hiperprolaktinemija
Nepravilno liječena, neliječena ili nedostatno regulirana šećerna bolest uvijek je dovodjena u svezu s otežanim zanošenjem i gubitkom trudnoća. Jednako tako, žene s neliječenim pojačanim ili nedostatnim lučenjem štitnjače sklone su obim poremetnjama. Danas je pravilna regulacija dijabetesa i pravilno liječenje bolesti štitnjače problem pobačaja gurnulo u drugi plan. Jednako tako, promijenjen je stav o manjkavosti žutog tijela kao uzroku gubitka velikog broja ranih trudnoća. Upitno je naime, postoji li uopće manjak funkcije žutog tijela i je li on u svezi s gubitkom trudnoće, a ako postoji kakva mu je zapravo posljedica. Žene s biopsijom endometrija i patološkohistološki dokazanom insuficijencijom žutog tijela normalno zanose i iznose trudnoću, vrijednosti serumskog progesterona ne predskazuju ishod trudnoće, a nije dokazano ni da nadoknada egzogenim progesteronom može spriječiti rani pobačak. Vjerojatnije je da je u većine žena s tzv. insuficijencijom žutog tijela za gubitak trudnoće odgovorna nepravilna folikulogeneza ( hiperandrogenemija, visoke vrijednosti LH) i stoga manje vrijedna oocita i posljedično manje vrijedan plod. Slično se objašanja i sklonost spontanom pobačaju u žena sa sindromom policističnih jajnika i hiperprolaktinemijom
– bolesti majke ili ploda
Prije svega misli se na kronične bolesti koje prati insuficijencija pojedinih organa (srca, bubrega, jetre…), koagulopatije, kolagenoze ili kronična sistemska ili lokalna infekcija majke koja se prenosi na deciduu, ovoje, maternicu ili plod ili uzrokuje maternične kontrakcije zbog febrilnog stanja. Posljednjih godina sumnja se da nasljedne i stečene trombifilije mogu jako remetiti trudnoću, no čini se da ne postoji značajnija povezanost s ranim habitualnim pobačajem.
– anomalije maternice, polipi, miomi
Premda je trudnoću moguće zanijeti, nositi i iznijeti bez većih poteškoća i u abnormalno gradjenoj maternici, sve je više dokaza da neke “minor” anomalije mogu jako remetiti ili čak onemogućiti zanošenje ili iznošenje. U tijeku su studije koje prate ishod trudnoće u žena koje zanose nakon korektivnih zahvata na maternici, a koje su ranije izgubile jednu ili više trudnoća. Začudjujuće je da najveće i najčešće poremetnje čine manji defekti-npr. uterus subseptus. Medju ženama koje ponovljeno pobacuju, njih oko 40-50% ima neku anomaliju maternice (najčešće pregradu u materištu, adhezije ili dvorogu maternicu), a njenim operacijskim zbrinavanjem povisuju se izgledi za uspješnim završetkom idućih trudnoća. Zanimljivo je, medjutim, kako je u toj populaciji žena, i nakon operacije, učestalost spontanih pobačaja i dalje viša no u zdravih žena ili onih kod koje nisu operirane (8). Nepovoljan učinak submukoznih mioma na reprodukciju smatra se dokazanim, dok je onaj polipa, intramuralnih ili subseroznih mioma dvojben. Još uvijek nema kvalitetnih studija koje bi dokazale kako se povoljniji ishod idućih trudnoća može pripisati operacijama otklanjanja polipa, submukoznih ili intramuralnih mioma.
