Implantacija i placentacija
Ovo je najranija faza trudnoće. Proces implantacije djelomično je upoznat proteklih nekoliko godina i uključuje vremenski precizno odredjen slijed interakcija signala blastociste, embrija i ranog trofoblasta s jedne i sluznice endometrija koja se transformira u deciduu s druge strane. Složenost i osjetljivost ovog procesa objašanjava nisku fertilnost čovjeka kao vrste i omogućuje prepoznavanje i razlikovanje neplodnosti na nivou gameta i oplodnje, od infertilnosti zbog nemogućnosti nastavljanja trudnoće nakon uspješne oplodnje. Poremetnje ovog procesa povezuju se s brojnim komplikacijama koje se zapažaju vremenski mnogo kasnije; habitualni pobačaj, preeklampsija, zastoj u rastu djeteta, prijevremeni porod.
Implantacija je programirana ljudskim genomom. Sastoji se od nekoliko faza:
I. Prianjanje blastociste uz sluznicu endometrija – apozicija,
II. Slijedi dhezije blastociste i, potom
III. Invazije trofoblasta u deciduu.
Tijekom tog stadija nerijetko trofoblast u potpunosti ne zatvara krvne žile decidue koje invadira, pa se mogu javiti vrlo oskudna, tzv.implantacijska krvare nja koja nemaju nepovoljan značaj.,
Proces placentacije zapravo je proces uspostave dvaju krvotočnih sustava: interviloznog i fetalnog. Kod embrija starog 7-9 dana “uteroplacentarni krvotok” odvija se u primitivnom interviloznom prostoru koji grade trofoblastičke lakune unutar kojih još nema resica. Trofoblast je prethodno već uronio u decidualne kapilare i selektivno invadira arteriole. Iz nepoznatog razloga, premda i one rastu volumenom, decidualne venule trofoblast invadira na potpuno drugačiji način. Spiralne arteriole su invadirane od izvana prema subendotelijalnom sloju. Nije poznato koji činitelji pokreću, nadziru i kontroliraju taj proces. Inhibiran ili prekinut proces migracije endovaskularnog trofoblasta i zadržavanje miŠićno-elastične stijenke spiralnih arterija uzrokuje smanjenje volumena interviloznog prostora i zadržavanje reaktivnosti stijenke na vazoaktivne tvari zbog čega najrazličitiji podražaji mogu dalje smanjivati utok krvi u intervilozni sustav. To je uzrok loše, nedostatne placentacije, odnosno “insuficijencije” majčine posteljice.
Hiperproliferacija citotrofoblasta tijekom prvog tromjesečja ljudske trudnoće svojom brzinom, invazivnošću, uspostavljenom imunološkom tolerancijom i nepostojanjem kontaktne inhibicije jako podsjeća na maligni rast (“pseudomaligno tkivo”), . Ova se medjutim hiperproliferacija pravodobno zaustavlja zahvaljujući kontroli gena maternalnog genoma. Središnju ulogu u tom procesu ima decidua koja specifičnim mehanizmima regulira dubinu infiltracije trofoblasta .