Zašto homeopatija?
Homeopatija kao medicinska disciplina postoji nekih 200 godina i danas je, nakon kineske narodne medicine, najčešće korišten način liječenja u svijetu. U mnogim zemljama Zapada nerijetko se koristi paralelno s metodama „zapadnjačke“ alopatske medicine (Engleska, Francuska, Njemačka, Italija). Sve je više dokaza kako upravo takav, holistički pristup liječenju daje odlične rezultate.
Još je Hipokrat prije više od 2000 godina tvrdio da se bolest može liječiti korištenjem principa sličnosti „slično se sličnim liječi“, premda se vjerovanje u ovaj princip nalazi već u spisima o načinima liječenja starog Egipta. Nakon Hipokrata liječnici su na ga napustili i zamijenili uputama grčkog liječnika Galena, koji je liječio po načelu „suprotno se liječi suprotnim“ što je temelj alopatske medicine. Ta medicina koristi sintetičke pripravke i najčešće uspješno uklanja simptome bolesti. Homeopatija koristi prirodne preparate i može ukloniti uzrok bolesti. To je temeljna razlika.
U 16. stoljeću Hipokratovu ideju o liječenju „sličnim“ oživio je Paracelsus von Hohenheim liječeći živom oboljele od sifilisa. Primjetio je da živa davana zdravim ljudima izaziva simptome jednake onima u oboljelih od sifilisa. Godinama kasnije, Samuel Hahnneman, svestran čovjek koji je govorio 8 jezika, bavio se kemijom i farmacijom, prevodio stare knjige i tekstove postavio je prave temelje ovoj medicinskoj disciplini. Godine 1813 za vrijeme epidemije tifusa koja je zahvatila Napoleonove trupe Hahnemman je homeopatski tretirao 180 ljudi od kojih je samo jedan umro. Isprobavao je djelovanje različitih tinktura koje je razrjeđivao i vršio protresanje i time potenciranje lijekova. Hahnemman je uveo pojam vitalne sile koja jednostavno znači sposobost organizma da održava čovjeka zdravim, a čija poremetnja vodi u bolest. Klasična homeopatija liječi korigirajući vitalnu silu bolesnika.
Radeći kao liječnik, praktičar bio je nezadovoljan medicinskim navikama svog vremena. Osuđivao je metode kao što je puštanje krvi, izazivanje povračanja, davanje opijuma. Ovakvim postupcima pacijenti su izlagani neugodama i ozbiljnim posljedicama. Prvenstveno „ne skoditi“ Hipokrata postala je i njegova mantra, U njegovo vrijeme malarija je bila fatalna bolest. Došao je na ideju da napravi eksperiment na sebi. Svakodnevno je uzimao kinin, koji se tada koristio u liječenju te bolesti i na svoje čuđenje dobio je simptome malarije usprkos činjenici da od nje nije bolovao. Pokusima na sebi uvjerio se da i razna druga sredstva mogu izazvati simptome bolesti koju liječe. Bio je toliko fasciniran ovim saznanjem da je razvio sustav liječenja po kojemu se svaka bolest tretira onim sredstvima koje na zdravom čovjeku izazivaju simptome te bolesti (npr. kod rezanja luka javlja se vodenasti iscjedak iz nosa i suzenja očiju, ako se takvi simptomi razviju kod prehlade ili alergije pomoć može biti homeopatski pripravak Allium cepa -crveni luk). Pokusi na zdravim pojedincima, „dokazivanje“, i danas je način upoznavanja učinka supstance na čovjeka. Eksperimenata na životinjama samo u svrhu istraživanja lijeka u homeopatiji nema.
Pripremao je remediie tako da ih je razrjeđivao i protresao. Time je u potpunosti uklonio toksičnost, a da istodobno nije umanjena ljekovitost. Što više, s daljim razrjedjivanjem i potresanjem, „potenciranjem“ postigao je sve jači i jači učinak sredstva. Ovu začudnu pojavu bilo je teško objasniti no, danas kada poznajemo učinak energija i frekvencija na tkivo i ovo polako postaje jasno: energija ljekovitog sredstva prenosi se na supstance medija. I onda kada u mediju više nema ni jedne molekule ljekovitog sredstva, ljekovitost se ne mijenja ili se povećava. Klasična homeopatija isključivo je indivudualizirana i tada nereproducibilna. To je oduvijek bio glavna primjedba na nju. Pokusi kojima se potvrdjuje učinak bilo koje sredstva u dijagnosatici ili liječenju kojim se u procjeni učinka koristi alopatska medicina teško je moguć u klasičnoj homeopatiji. Medjutim, sabirući iskustva liječenja homeopatskim pripravcima na velikom broju pacijenata s odredjenom dijagnozom alopatske medicine, u Indiji nadjeno je da se i u ovoj disciplini mogu napraviti terapijske sheme identične postupnicima alopatske medicine i da se, korištenjem osjetljivih laboratorjskih postupaka danas može izravno dokazati učinak homeopatskog lijeka na tkivo.
Nakon desetljeća rada zapadnjačke medicine, shvatila sam da nešto nedostaje. Rascjepkanost specijalnosti i subspecijalnosti sve je veća, no ne i naš učinak na bolest pojedinca. Nedostaje pristup čovjeku kao cjelini. Koristeći samo sintetičke lijekova sve smo dalje od prirode. Postoje bolesti i stanja gdje i pored ogromnog napretka alopatske medicine ne uspijevamo riješiti probleme, ili je učinak daleko od zadovoljavajučeg. Ili se, nakon prolaznog poboljšanja, problemi vraćaju. Homeopatija mi je otvorila novi svijet, svijet koji poštuju prirodne zakone, lijekove iz prirode i postiče sposobnost organizma na samoiscjeljenje. Vjerujem da kombinacijom oba pristupa, alopatske i homeopatske medicine, i dijagnostika i liječenje može biti učinkovitije. Što više, homeopatske remedije nisu štetne, nemaju nuspojava i u usporedbi sa sintetskim preparatima daleko su jeftinije. Imaju itekako svoje mjesto u porodništvu i ginekologiji.