pozdrav, moja situacija je sljedeca.. 1 mj kasnila mi menstruacija (stres vjerojatno, makar nikad nisam imala redovite menstruacije)..odlucila se otici kod privatnika, dobila dupahston da mi potaknu menstruaciju..pila klomifen od 5-9 dc.. nakon toga folikulometrija 12 dc- endomertij 4,3 mm, DFJ=16 mm (bio je jos jedan al nije previse obracala paznju , pratila je samo taj vodeci folikul),dobila estrofem za zadebljanje endometrija (pila ga od 12-16 dc) folikulometrija 16 dc- endometrij 10 mm (pravilan, trolinijski), DFJ=23 mm– bila je zadovoljna, rekla da se bacimo na posao 17, 18, 19 dc – tako je i bilo.. nakon 2 tjedna napravila test i pozitivan, isla na pregled i blizanci (dvojajcani). nakon tjedan dana jednog ploda nije bilo, ostao je samo jedan te je kod tog jednog ustanovljeno da su mjere crl za tjedan dana manje u odnosu na zadnju menstruaciju.

Načini smanjenja rizika nastanka mnogoplodnih trudnoća u postupcima sa poticanjem ovulacije

U Evropskim zemljama učestalost multiplih trudnoća nastoji se smanjiti limitiranjem broja  embrija koji se vraćaju u materište. Vraćanje dvaju najkvalitetnijih embrija preporučeno je kao standarna postupak  poslijednjih 10-tak godina (19). Stagnacija ili smanjenje broja  troplodnih trudnoća primjećena je nakon uveđenja ovog standarda. Pojavnost blizanaca ostala je ista; oko 25%. U poslijednje vrijeme predložen je prijenos samo jednog embrija. Evropske studije iz početka 90-tih godina u bolesnica kod kojih se vraćao samo jedan embrij nisu davale obećavajuće rezultate. Međutim uvođenjem kriterija za izbor embrija s dobrim implantacijskim potencijalom kao i načina prepoznavanja bolesnica sklonih zanošenju mnogoplodne trudnoće  postavljene su  osnove za uvođenje selektivnog prijenosa jednog embrija. Povećanu sklonost zanošenju multiplih trudnoća imaju žene mlađe od 34 godine, poglavito prilikom prvog i vjerojatno drugog  postupka IVF-a. U većini programa više od 90% blizanaca dogode se u prva dva ciklusa IVF-a. Kako bi se elektivni prijenos jednog embrija uopće mogao učiniti potrebno je definirati embrije s visokim implantacijskim potencijalom. Još uvijek je nerazjašnjeno pitanje može se li se takav embrij identificirati još u stadiju zigote ili je potreban njegov daljni razvoj prema ranim stadijima diobe ili čak stadiju blastociste.  Predpostavlja se kako perifolikularni protok krvi kod stimuliranih ciklusa može služiti za prepoznavanje oocita s dobrim implantacijskim potencijalom. Dosadašnje studije pokazale su kako manje od 40% folikula koji svojim izgledom i veličinom odgovaraju periovulacijskim zapravo imaju obilježja protoka koji odgovara onom opisanom u perspektivnih oocita. Kada se iz takvih oocita razviju embriji postiže se učestalost implantacije od 50-60%. Određivanje perifolikularnog protoka i izbor oocita s velikim izgledom biti uspješno implantirana, možda će imati važnu ulogu u odredjivanju broja vraćenih embrija bez ugrožavanja ishoda stimuliranog ciklusa.

Scott i Smith su 1998. opisali metodu identifikacije kvalitetnih embrija prateći morfologiju u pronuklearnom stadiju, uz općenitu učestalošću implantacije od 28% . Obzirom da njemački zakon dopušta selekciju embrija samo u pronuklearnom stadiju, u toj državi vođena je prospektivna analiza koja je koristila opisanu metodu Našli su kako zigote s morfološkim zbrojem iznad 13 imaju implantacijski potecijal od 22% , one s nižim samo 4% .

 Za određivanje implatacijskog potencijala embrija još se uvijek najviše koriste morfološke karakteristike koje embrij pokazuje drugi odnosno treći dan od fertilizacije. Karakteristike embrija vrhunske kvalitete uključuju: izostanak multinukleiranih blastomera, maksimum od 20% fragmentacije, postojanje 4 ili 5 blastomera  drugog dana, odnosno namjanje 7  trećeg dana nakon oplodnje .

Usporedno s promjenama u načinu kultivacije embrija povećao se broj onih koji dosižu stadij blastociste  (oko 40%). Blastocista ima najveći implantacijski potencijal pa bi prijenos blastociste trebalo primjenjivati kao metodu smanjenja učestalosti multiplih trudnoća i kod pacijenata s ponavljanim izostankom implantacije.  Ovaj način  još nije  općenito prihvaćen. Razlog je vjerojatno problem odabira najperspektivnije blastociste, povišena opasnost da kod produljene kultivacije izostane razvoj blastociste, opasnost da ostane manje embrija za krioprezervaciju i nedovoljno iskustvo sa zamrzavanjem blastociste.

Najnovije metode poticanja ovulacije niskim dozama gonadotropina uz uporabu analoga hormona koji oslobadja gonadotropine (gonadotrophin releasing hormon agonist, GHrH agonista) omogućuju rast manjeg broja kvalitetnih folikula. Dobivene kvalitetne oocite omogućuju dobivanje manjeg broja kvalitetnijih embrija. Na taj način, za moderne IVF postupke prestaje potreba poticanja mnogostruke folikulogeneze . Što više, danas se sve češće nastoji postići kvalitetna monofolikulogeneza  u pacijentica koje se podvrgavaju inseminaciji ili izvantjelesnoj oplodnji .

Kada bi se u trećine postupaka vraćao samo jedan izabrani embrij učestalost zanašanja blizanaca postepeno bi opala s današnjih 25-30% na 12-15%. Zemlje u kojima su troškovi IVF-a pokriveni od strane socijalnog osiguranja vrlo su brzo prihvatile tu politiku, dok zemlje u kojima bolesnici sami plaćaju postupak ovu preporuku slijede sporije. Veliki troškovi koje plaćaju bolesnici guraju liječnike na vraćanje dvaju ili čak triju embrija kako bi što prije došlo do trudnoće, pa čak i pod cijenu nastanka mnogoplodnih trudnoća. Tipičan primjer toga su Sjedinjene Američke Države gdje cijena jednog postupka od otprilike 10 000 USD uzrokuje prosječan prijenos triju do čak pet embrija.

Još jedna od metoda kojom se nastoji smanjiti učestalost mnogoplodnih trudoća je vršenje IVF-a u prirodnom ciklusu. Ova je metoda prikladna samo za žene koje normalno ovuliraju te se ne preporuča ukoliko treba učiniti ICSI. Smatra se da su potrebna 3-4 ponavljana pokušaja u prirodnom ciklusu kako bi se postigla stopa trudnoće stimuliranog ciklusa. Prednosti prirodnog ciklusa su niži troškovi, može se ponavljati svaki mjesec, nema rizika nastanka sindroma hiperstimulacije te mnogostrukih trudnoća. Predpostavka prirodnog ciklusa je: jedna oocita, jedan embrio, jedno dijete.

Mnogoplodnost i liječenje neplodnosti

Poticanje ovulacije gonadotropinima uzrokuje zanošenje višeplodnih trudnoća u 16-40% žena, 75% su blizanci.  Medju ženama koje su uključene u programe potpomognutog zanošenja u SAD njih 32,5%  zanosi više od jednog ploda (blizance njih 28,8%, 3,7% trojke ili više plodova), 31,2% radja više od jednog djeteta . Rizik zanošenja dvaju ili više plodova raste s dozom i tada, koncentracijama gonadotropina, posebice FSH, koncentracijom estradiola na dan injiciranja luteinizirajućeg hormona (LH) i s poboljšanom kvalitetom sjemena . Novije studije pokazale su da su roditelji izrazito zadovoljni s radjanjem jednog i, najviše, dvoje djece, dok se za skrb za više od troje djece smatraju postpuno nespremnima . Dodatno, višeplodne trudnoće nose povišeni rizik fetalnih, majčinskih i novorodjenačkih poremetnji, uz zamjetan udjel izgubljenih trudnoća zbog spontanog pobačaja i vrlo ranog prijevremenog porodjaja. Ideal je stoga postići jednoplodnu trudnoću i danas se najviše radi upravo na iznalaženju načina kako polučiti što veći postotak radjanja za život sposobnog jednog djeteta.  Korištenjem tehnika evaluacije zametaka, selektivnog transfera najkvalitetnijeg i brižljivim odabirom pacijentica, u SAD je prepolovljen broj zanošenja trudnoća s tri i više plodova, premda se broj IVF postupaka stalno povećava . Daljnje smanjenje višeplodnih trudnoća može se postići  prilagodbom metoda poticanog zanošenja ili arteficijalnim smanjenjem broja zanesenih plodova.