Metode nadzora stanja fetusa tijekom trudnoće
Svrha antenatalnog nadzora procjena je uhranjenosti i oksigenacije djeteta, kako bi se,
nakon pojave znakova poremećene oksigenacije, trudnoća mogla dovršiti prije nastupa
nepovratnih oštećenja. Vjeruje se kako bi se pravodobnijim prepoznavanjem ugroženosti
djeteta hipoksijom perinatalni pobol i umiranje djece mogli smanjiti. U studijama pokusno
izazvane hipoksije životinja mogu se pratiti brojni kardiocirkulacijske i metaboličke promjene
s ciljem održavanja dostatne prokrvljenosti vitalnih organa preraspodjelom fetalnog minutnog
volumena s vazodilatacijom i povećanim protokom kroz srce, mozak i nadbubrežne žlijezde.
Te postupke prilagodbe moguće je pratiti prateći funkciju nekih organa, npr. srca, mozga,
bubrega. Istodobno, smanjuje se perfuzija ostalih dijelova tijela i organa vazokonstrikcijom,
što se naziva centralizacija krvotoka ili fenomen štednje mozga – “brain sparing effect”. U
humanoj trudnoći, reakcije hipoksičkog fetusa dostupne praćenju, gotovo su istovjetne ovima,
praćenim i zamjećenim u brojnim pokusima na životinjama. “Štednja krvi” pogadja najprije
kožu, pa počinje deskvamacija kožnih stanica, verniksa, dlačica I one se pojavljuju u plodovoj
void. Plodova voda postaje mliječna, a nije više posve prozirna, Nakon toga javlja se
”štednja” u crijevima, a zbog nje počinje prva peristaltika I fetus ispušta crijevni sadržaj u
plodovu vodu; plodova voda sada postaje zeleno obojena, kažemo da je mekonijska. Nakon
toga slijedi “štednja” I u bubrezima. Zbog nje fetus stvara sve manje urina I sve manje je
plodove vode, jer tijekom druge polovine trudnoće količina mokraće koju fetus stvara jako
doprinosti ukupnoj količini stvorene plodove vode. Kad fetus “štedi” u bubrezima, plodove
vode je sve manje. Sve aktune promjene količine kisika u krvi fetusa izazivaju promjene u
nadzoru aktivnosti srca i prate se analizom fetalne srčane akcije. Kod kroničnih promjena u
fetalnom krvotoku koje mogu takodjer uzrokovati manjak kisika ocjenjuje se protok krvi u
krvnim žilama posteljice i fetusa. Promjene u ponašanju fetusa možemo pratiti
amnioskopijom i amniocentezom, a promjene u sadžaju kisika u fetalnoj krvi
kardiotokografijom i doplernim metodama nadzora.
Amnioskopija
To je pregled plodove vode kroz cervikalni kanal posebnim valjcima i pod izborom
hladnog svjetla. Radi se u terminu, kada je vrat maternice već otvoren. Potpuno je
neinvazivna i bezbolna i može se ponavljati mnogo puta. Promatramo izgled, boju i količinu
plodove vode. Kod fetusa prije 38 tjedana gestacije plodova voda je posve prozirna. Zbog tzv.
»fiziološke manjkavosti posteljice« koja nastupa koncem trudnoće u svakog fetusa tada
počinje ponuda kisika bivati manjom od potrebe, pa se i sasvim fiziološki javljaju znakovi
štednje u koži, ljuštenje površnih slojeva kože zajedno sa sirasim mazivom koji prekirva kožu
fetusa i ostalim elementima pristnim u koži. Izmiješano s plodovomo vodom, ti elementi čine
plodovu vodu mliječnom, nije više prozirna. Dakle, jednostavnim promatranjem možemo
vidjeti da je plodova voda postala mliječna i da je trudnoća u terminu. Osim toga, ako je
štednja bila izraženija, dogodila se i peristaltika crijeva ,pa je u plodovoj vodi sada prisutan
mekonij. Plodova voda je postala zelena i to jasno vidimo. Nerijetko se dogodi da fetus, zbog
hipoksije, ispusti mekonij, a da još nema trudova ili bilo kojih drugih znakova da je djetetu
uzmanjkalo kisika. Pravodobno učinjenom amnioskopijom tada možemo vidjeti ugroženost
djeteta i poduzeti postupke kako bi se trudnoća završila.