Habitualni – ponovljeni pobačaj . Ima li napretka u prevenciji?

26.02.2024 | Blog

Habitualni – ponovljeni pobačaj-ima li napretka u prevenciji?

Uvod

Ponovljeni pobačaj susreće se u oko 2% žena koje žele trudnoću i već je godinama izazov opstetričarima. Pored napretka znanosti, posebica metoda genetike i molekularne biologije, ovaj je entitet još uvijek kontroverzan i glede defincije, uzroka, i glede istraživanja i liječenja. Uzrok se danas opisuje multietiološki; u iste žene treba se istodobno pojaviti više nepovoljnih okolnosti. Tek nakon što sklop negativnih okolnosti prijedje “prag”, trudnoća se ponovljeno gubi.. U oko 40-60% uzrok ili okolnosti koje prate ponovljeni gubitak trudnoće ne možemo otkriti ni danas.

Smatra se da se na svakih 100 oplodjenih jajnih stanica čovjeka radja  10 do najviše 25 djece. Većina trudnoća gubi se spontanim pobačajem, to češće što je trudnoća kraća. Najviša stopa gubitka trudnoća u razdoblju je predimplantacijskog embrija i u ranoj fazi implantacije. Drži se da u tom razdoblju odumire ili se nepravilno razvija oko 50-60% trudnoća. Sistematsko odredjivanje vrijednosti beta HCG-a u žena sa klinički urednim menstruacijama, odnosno u onih sa “kratkotrajno odgodjenom menstruacijom” omogućilo je upoznavanje visoke učestalosti gubitka pretkliničkih, biokemijskih trudnoća. U njih je nadjena visoka učestalost beta HCG pozitiviteta, dakle trudnoća koju su prepoznate samo zahvaljujući biokemijskoj identifikaciji trofoblasta. Upoznavanje  i korištenje novih biokemijskih biljega rane trudnoće (predimplantacijske) dat će uvid u vjerojatno još višu proporciju gubitka ranih trudnoća i pravilniju procjenu učestalosti problema ponovljenih pobačaja. Ova okolnost objašnjava izrazito nisku fertilnu sposobnost čovjeka. Gubitak kliničkih trudnoća iznosi oko 10% .

Unatoč mnogim nesuglasjima, danas se sve češće ponovljenim pobačajem definirá gubitak od 3 i više trudnoća. U većini zemalja obrada parova obavlja se nakon 3 izgubljene trudnoće. U žena od 35 godina i starijih, preporuča se ,ipak, započeti s obradom već nakon 2 izgubljene trudnoće .

Uzroci ponovljenih pobačaja

Postoje brojne okolnosti koje mogu pogodovati neuspješnoj implantaciji, placentaciji ili nepravilnom razvoju ploda što će onda završiti gubljenjem trudnoće. Medjutim, samo se odredjene genetske abnormalnosti smatraju sigurnim uzrokom pobačaja. Uz sve ostale okolnosti koje se dovode u svezu s gubitkom trudnoća, posebice ponavljanim, moguće je donošenje trudnoće do potrebnog vijabiliteta ploda i dakle, radjanje ploda sposobnog za život.

Okolnosti koje pogoduju spontanom i ponovljenom pobačaju

1.Dob majke i oca

2.Genetski defekti

3.Anatomski činitelji, uključujući cervikalnu insuficijenciju

4.Endokrinopatije

5.Autoimunitet

6. Aloimunitet

7.Infekcije

8. Okolinska zagadjenja, navike, oštećenja

1. Dob

Opasnost spontanog pobačaja jako raste s dobi majke, ali i dobi oca. U  žena do 19 godina gubi se 13% trudnoća, u onih od 30-35 godina njih 15%, a u starijih od 40 godina više od 50% .

2. Genetski poremećaji

Genetski defekti uzrokom su oko 3% ponovljenih pobačaja i to najčešće u parova s balansiranom translokacijom ili genetskim polimorfizmom (3). U nekih parova s ponavljanim pobačajima nema kromozomopatija, ali se javljaju ponovljani poremećaji spermatogeneze sa stvaranjem spermija koji su nositelji genetskih anomalija. Kao uzrok oštećenja genetskog materijala nerijetko se danas navodi oštećenje okolinskim zagadjenjima, posebice slobodnim radikalima .

3. Anatomski činitelji

Promijenjen oblik maternice zbog anomalija spajanja Mullerovih cijevi tijekom embrionalnog života ili kasnije nastalih mioma često se spominju kao mogući razlog za neuspjeh trudnoće. Trudnoću je moguće zanijeti i iznijeti i u anatomski promijenjenoj maternici, no, medju ženama koje ponavljano pobacuju, nadje se i do 50% s nekom od anomalija maternice. Medju ženama s miomima, samo u žena s miomima koji su smješteni neposredno ispod sluznice i remete oblik materišta, spontani i ponovljeni pobačaj su češći no u zdravih žena. Najviše problema ima sa ženama koje imaju maternicu podijeljenu pregradom. Zahvati kojima se ta anomalija može lako korigirati vrlo su jednostavn ali ishod trudnoća nakon korekcije nije bolji no prije nje . Nakon operacije, u uspješno operiranih žena i dalje je pojava pobačaja veća no u zdravih žena .Nema dokaza da operacija mioma poboljšava uspjeh, posebice u žena s miomima koji su smješteni intramuralno i subserozno ili ih ima više .

Učestalost spontanog pobačaj zbog insuficijencije vrata maternice to je češća što je trudnoća uznapredovalija . Zbog insuficijencije vrata maternice gube se u pravilu trudnoće starije od 14 tjedana. Čest je uzrok habitualnim srednjim ili kasnim pobačajima. Premda ova poremetnja još nije dijagnostički, pa ni terapijski do kraja razjašnjena, sve je više dokaza da se trudnoće gube ili zbog nastupajuće ascendentne infekcije ili zbog protruzije plodovih ovoja i njihovog spontanog prijevremenog prsnuća . Isto tako, sve je više dokaza da uspostava integriteta unutrašnjeg ušća vrata maternice može spriječiti prolaps ovoja, ascententnu infekciju, ali i prekinuti maternične kontrakcije. Uz klinički pregled koji je osnova za postavljanje dijagnoze, pretraga vrata maternice ultrazvukom može olakšati postavljanje indikacije za serklažu.

4. Endokrinopatije: šećerna bolest, bolesti štitnjače, manjkavost žutog tijela

Nepravilno liječena, neliječena ili nedostatno regulirana šećerna bolest uvijek je dovodjena u svezu s otežanim zanošenjem i gubitkom trudnoća. Jednako tako, žene s neliječenim pojačanim ili nedostatnim lučenjem štitnjače sklone su obim poremetnjama. Danas je pravilna regulacija dijabetesa i pravilno liječenje bolesti štitnjače problem pobačaja gurnulo u drugi plan. Jednako tako, promijenjen je stav o manjkavosti žutog tijela kao uzroku gubitka velikog broja ranih trudnoća. Vjerojatnije je, da je u sva tri slučaja za gubitak trudnoće odgovorna nepravilna folikulogeneza ( hiperandrogenemija, visoke vrijednosti LH) i stoga manje vrijedna oocita i posljedično manje vrijedan plod. Nadoknada progesteronom, neovisno o putu primjene, pokazala se korisnom .

5. Autoimunitet

Spontani pobačaji su u oko 15%  žena vezani uz autoimune čimbenike,  najčešće uz povišeni titar antifosfolipidnih protutijela (lupus antikoagulansa (LAC) ili antikardiolipinskih protutijela (ACA). Način na koji antikariolipinska protutijela remete tijek trudnoće  mnogoznačan je: inhibicija invazivnosti trofoblasta, inhibicija proliferacije trofoblasta, interferencija s omjerom vazoaktivnih prostaglandina, uplitanje u procese zgrušavanja krvi itd (12). Važno je naglasiti da žene, u kojih je došlo do ranog spontanog pobačaja, a imaju povišeni titar navedenih protutijela, imaju veliki rizik spontanog pobačaja i u sljedećoj trudnoći. Pobačaj, ali i druge poremetnje trudnoće u njih moguće je spriječiti niskomolekularnim ili klasičnim heparinom (13).

Povezanost prirodjenih trombofilija i spontanog i habitualnog pobačaja upitna je. U nekim ranijim studijama nadjena povećana učestalost pobačaja nakon 12.tog tjedna trudnoće u žena  s mutacijama faktora V Leiden i protrombina, ali, u drugim, posebice prospektivnim randomiziranim istraživanjima ta opservacija nije potvrdjena (). Kod manje značajnih trombofilija (MTHFR mutacija, mutacija plazminogen aktivatora) nije dokazana nikakova povezanost s ponovljenim pobačajima i liječenje heparinom nije djelotvorno . Jednako tako, liječenje s LMWH nema nikakovu ulogu u sprečavanju habitualnog pobačaja kod žena bez trombofilije .

6. Aloimunitet

Gubitci trudnoća mogli bi biti uzrokovani izostankom normalne adaptacije majčinog imunosnog sustava u trudnoći, izostankom u trudnoći normalne ekspresije HLA-G antigena na stanicama cito i sinciciotrofoblasta, odnosno gubitkom imunološke barijere sijalomucinom i sličnim tvarima. Najnovije studije pokazuju značajno učešće T-h1 reakcije, tj. aktivacije decidualnih T pomoćničkih stanica žena specifičnog HLA haplotipa skupine II (HLA DR1 i HLA DR3) koji,  stvarajući inhibitore rasta trofoblasta interleukin 2 i interferon gama onemogućuju implantaciju .

Od aloimunih čimbenika najčešće se spominje visok stupanj HLA-podudarnosti između majke i oca, te prisutnost citotoksičnih protutijela prema očevim leukocitima. Velik broj studija, doduše, nije potvrdio povezanost HLA-podudarnosti s ishodom trudnoće, dok se povišeni titar citotoksičnih protutijela sve više objašnjava posljedicom ponavljanih trudnoća. Najnovije studije pokušavaju objasniti gubitak trudnoća zbog poremećene implantacije ili izostanka razvijanja ploda, tijekom imunološke reakcije stvorenim citokinima: interleukinom beta, TNF alfa, interferonom gama koje stvaraju majčini decidualni limfociti nakon kontakta s očevim antigenom .

7. Infekcije

Infekcija vjerojatno nije izravni uzrok habitualnih pobačaja. Jednako tako, infekcije koje pokriva TORCH probir ne dovode se u vezu s habitualnim pobačajem, pa se odredjivanje protutijela više ne preporuča. Premda je bilo nekih naznaka o povezanosti bakterijske vaginoze, spontanog pobačaja i prijevremenog poroda, liječenje bakterijske vaginoze nije se pokazalo uspješnim ..

8. Okolinska zagadjenja, navike, trauma fetusa

Sve se češće spominje veza zagadjenja okoliša i spontanog pobačaja.  Što više, nakupljanje otvrova u tijelu zbog neizbacivanja metaboličkog otpada ili okolinskih zagadjenja čini se vrlo vjerpojatnim mehanizmom koji nerijetko onemogućuje zanošenje, ali i iznošenje trudnoća. Vjerujem da bi se odredjenim tehnikama detoksikacije koje se danas već rabe mogao ublažiti nepovoljni učinak ovih okolnosti, a pravilnim postupcima prije planirane trudnoće omogućiti iznošenje barem dijelu žena koje učestalo pobacuju.

                  Obrada žene s ponovljenim pobačajima:

U rutinskoj obradi žene koja spontano pobacuje preporuča se obaviti pretrage u smislu dokazivanja samo onih okolnosti koje su dokazano u jasnoj uzročno-posljedičnoj vezi s ponavljanim gubitkom trudnoća. ESHRE (21) savjetuje slijedeću obradu:

Osnovne pretrage:

• Anamnestički podaci: dob, BMI, navike i dodir s štetnim tvarima ( duhan, alkohol, kofein, živa, olovo, organska otapala, izloženost visokim temperaturama)
• Osnovni lab. nalazi, uključujući GUK i TSH
• Lupus antukoagulant i antikardiolipinska protutijela
• Kariotip roditelja
• UZV ili MRI male zdjelice

Sve ostale pretrage rabe se samo i isključivo u svrhe istraživanja.

Abnormalni Papa u trudnoći-što učiniti?

26.02.2024 | Blog

Abnormalni Papa u trudnoći-što učiniti?

Uvod

Kao i u netrudnih žena, nenormalna citologija vrata maternice, kao rezultat probira testom po Papanicolaou, pobudjuje sumnju na rak vrata maternice ili cervikalnu displaziju .  Vjerojatnost displazije epitela, preinvazivnog i invazivnog raka  tijekom trudnoće jednaka je onoj izvan nje. Procjene su da se nenormalna citologija vrata maternice susreće u nekih 5-8% trudnica . Invazivni rak daleko je rjedji, do u najviše 0,9% trudnica. Ukupno oko 1% invazivnih malignoma vrata maternice dijagnosticiraju se tijekom trudnoće i tada je bolest u oko  80% bolesnica u stadiju od intraepitelijalne neoplazije do stadija IIB. Većina invazivnih karcinoma u trudnoći su asimptomatski i, u koliko se ne liječe, do pojave prvih kliničkih simptoma prodje obično oko 6 mjeseci. Apsolutno najvažnija uloga probira cervikalnom citologijom i kolposkopijom tijekom trudnoće je isključiti invazivni rak. Fiziološke, citološke, histološke i kolposkopske promjene koje su normalne za trudnoću otežavaju rad citologa i ginekologa, pa je znanje i  iskustvo citologa i kolposkopičara u tom pogledu od najvećeg je mogućeg značenja.

Citologija vrata maternice u trudnoći

Premda to nigdje nije sustavno usporedjivano, drži se da se cervikalna citologija trudnice ne razlikuje od one netrudnih žena, ali je interpretacija rezultata teža.

Izgled vrata maternice u trudnoći mijenja se maroskopski, a citološka slika obrisaka i histološka slika materijala uzetog biopsijom ili konizacijom, zbog graviditetnim je promjena, drugačija. Na ektocerviksu pojačana je prokrvljenost, epitel premazan octenom kiselinom pokazuje izrazitiju reakciju, a sam je volumen tkiva zbog hipertrofije fibromuskularne strome povećan.  Nerijetko prisutan je i upalni infiltrat koji dodatno remeti citološku dijagnostiku. Endocerviks je izvrnut, a cilindrični epitel izložen kiselom iscjetku rodnice pokazuje sklonost izrazitoj pločastoj metaplaziji . Stanični elementi vrata maternice su pod utjecajem visoke koncentracije estrogena promijenjeni. Javlja se hiperplazija bazalnih stanica, metaplazija je većinom nezrela, stroma decidualizira, a primjećuju se i značajke Arias Stella fenomena. Iako su stanične razlike gledano svjetlosnim mikroskopom nerijetko velike, citometrija je pak pokazala da je CIN morfološki jednak u i izvan trudnoće.

Kolposkopija u trudnoći

Kolpokopija u trudnoći zahtjeva izrazitu vještinu kolposkopičara.  Izvrnuće donjeg dijela endocervikalnog kanala progresivno je, a osjetljivost izvrnutog epitela na kiselost rodnice sve veća tijekom trudnoće.Ovaj je proces posebno vidljiv tijekom prve trudnoće. Prema koncu prvog trimestra, izvrnuće i posljednična pločasta metaplazija dovode do stvaranja kolumnarnih izbočenja i otoka nezrelog metaplastičnog epitela. Tipična slika cilindričnog epitela, slike bobica groždja, tada nestaje. Tijekom drugog trimestra ovaj proces dalje napreduje stvarajući sloj nježnog i mutnog epitela koji će jako pobijeliti nakon premazivanja 3%-5% octenom kiselinom. Zbog izrazito pojačane prokrvljenosti  i plavog tona okolnog tkiva izražajnost acidobijelog epitela još je jača. U ovim je  područjima sasvim fiziološke nezrele metaplazije moguće zamijetiti fine punktacije, pa i sliku nježnog mozaika. Ove promjene slične su promjenama koje prate pretklinički i klinički rak. Istodobno, sasvim mala žarišta invazivnog raka, nerijetko je teško uočiti upravo zbog izrazitosti okolnog acidobijelog epitela i difuznih razbacanih krvožilnih abnormalnosti tipičnih za trudnoću. Dodatno, zbog decidualizacije epitel nerijetko postaje žućkast, izbočen i vulnerabilan. Polipoidna površina mijenja tijek krvnih žila pa one poprimaju atipičan izgled. Ovo obično uzrokuje „overgrading“ kolposkopske dijagnoze. Izvrtanje donjeg endocerviksa i progresivna metaplazija završavaju oko 36. tjedna trudnoće. Premda je metaplazija fiziološka, stanice mogu izgledati atipično, pa je za postavljanje konačne dijagnoze nerijetko potrebna patološko-histološka potvrda.

U babinju metaplastički se epitel vraća u cervikalni kanala, a metaplazija postaje zrela. Tijekom idućih će se trudnoća područje metaplazije koja je postojala u ranijoj trudnoći ponovno donekle izvrnuti, no to izvrnuće više nikada neće biti toliko dramatično kao tijekom prve trudnoće.

U rukama iskusnog liječnika, kolposkopija je sigurna i prilično pouzdana metoda evaluacije nenormalne cervikalne citologije u trudnoći. Cilj je isključiti invazivnu bolest i  omogućiti normalan završetak trudnoće u svih trudnica u kojih je to moguće. Premda će u netrudne žene koja ima nenormalan Papa obrisak, biopsija slijediti svaki pozitivan kolposkopski nalaz, u trudne će žene biopsija biti potrebna samo tamo gdje se citološki i kolposkopski ne može isključiti invazija  a može se izostaviti  tamo gdje su citologija i kolposkopija minimalno promijenjeni (ASCUS i LSIL).  Pogreške kolposkopije su, ako se uzima u obzir bez citološkog nalaza su, medjutim uvijek moguće, čak i u vrlo iskusnih kolposkopičara. I  na postojanje invazivnog raka samom je kolposkopijom katkad teško posumnjati. Uz blage pak citološke i kolposkopske promjene mikroinvazivni rak nadjen je vrlo rijetko. U opsežnom pregledu do sada objavljenih istraživanja   kolposkopija tijekom trudnoće ukazivala je na invazivni rak samo u 68% žena u kojih je konačna dijagnoza bio invazivni rak. U kombinaciji s ciljanom biopsijom, medjutim, vrlo je pouzdana . Mikroinvazivni pak rak bio je nadjen samo u 2 od 754 trudnice s citološkom dijagnozom LSIL i samo u 1 od 350 trudnica s kolposkopskim nalazom koji upućuje samo na LSIL. U koliko su obje metode, citologija i kolposkopija ukazivale  na normalan nalaz ili samo LSIL promjenu, nije bilo ni mikroinvazivnog raka, a ni uznapredovalije bolesti .

Tehnički, sam pregled može biti zahtjevan: vizualizaciju vrata maternice nerijetko otežavaju opušteni lateralni zidovi rodnice, gusta endocervikalna sluz može biti posebno obilna i teško ju je ukloniti, tkivo je tijekom trudnoće vrlo osjetljivo i na sam dodir lako krvari. Od pomoći mogu biti vaginalni retraktori, a octena kiselina djeluje mukolitički, pa je uz oprezno brisanje obično prije ili kasnije sluz ipak moguće ukloniti. 

Postupak kod abnormalne citologije vrata maternice u trudnoći

U trudnica s nenormalnom cervikalnom citologijom u trudnoći preporuča se slijediti postupnik iz Bethesde iz 2006 godine:

– U žena mladjih od 20 godina, u kojih je prevalencija HPV infekcije visoka, regresija lezija niskog gradusa koje su u njih i daleko najčešće (LSIL ili ASC-US) preko 90%, a incidencija invazivnog raka ekstremno rijetka, preporuča se samo ponoviti citolološki obrisak nakon poroda . Kolposkopija nije potrebna.

– U žena starijih od 20 godina sa slikama ASCUS i LSIL, postupak je kao i u netrudnih žena, a kolposkopija obavezna 6 tjedana nakon poroda.

– Sve žene s nalazom lezija srednjeg ili visokog gradusa (ASC-H, HSIL) i lezije sa sumnjom na zahvaćenost cilindričnog epitela (AGC),  moraju biti podvrgnute kolposkopiji neovisno o dobi trudnice

– Sve trudne žene s lezijom kolposkopski sumnjivom na CIN 2, CIN 3 ili invazivni rak moraju biti podvrgnute biopsiji

– U koliko kolposkopija opovrgne postojanje lezija sumnjivih na CIN 2, CIN 3 ili invazivni rak obvezatna je postpartalna citologija i kolposkopija, ali tek nakon razdoblja babinja.

Slijedeći ove preporuke, medju 1079 žena s pozitivnim citološkim obriskom vrata maternice tijekom trudnoće, Fader i sur. morali su obaviti biopsiju samo u 7 trudnica, a nisu previdjeli ni jedan slučaj invazivnog raka.

Nakon poroda neophodna je reevaluacija citološkog i kolposkopskog nalaza u svih žena sa pozitivnim Papa nalazom tijekom trudnoće.  Lezije visokog stupnja nisu sklone povlačenju nakon poroda. Perzistentna lezija visokog stupnja nakon poroda susreće se u 30-100% žena s HSIL lezijom u trudnoći, premda se, s vremenom, potpuna negativizacija nalaza može očekivati i u do 50% njih.

Biopsija vrata maternice u trudnoći

U svih žena u kojih kolposkopija ne može sa sigurnošću isključiti invazivni rak, potrebno je učiniti biopsiju. Biopsiju je moguće obaviti tijekom cijele trudnoće, premda je rizik krvarenja najmanji u srednjem trimestru. Biospija može biti s jednog ili više mjesta, kliještima ili nožem. Rizik krvarenja ili infekcija je neznatan, a opasnost prijevremenog poroda nakon zahvata zanemariva. U nas biopsija se obično obavlja uz serklažu prilikom čega šav serklaže obavlja funkciju hemostaze. U svijetu, biopsija se tijekom trudnoće obavlja ambulantno uz pomoć posebnih tekućina za hemostazu (npr. Monselova otopina) koja se aplicira pritiskom na mjesto biopsije u trajanju od 30 sekundi nakon zahvata. U trudnoći se izbjegava ekskohleacija endocerviksa.

Konizacija tijekom trudnoće obavlja se izuzetno i samo uz slijedeće indikacije :

– patološkohistološki u tkivu uzetom biopsijom nadjena je invazija u stromu do 1 mm

 ( minimalno invazivni rak)

– postoji ponovljena citološka sumnja na invazivni rak, što se nije moglo dokazati biopsijama

– očekuje se da će dijagnoza na konusu bitno promijeniti plan postupka tijekom trudnoće

Simptomi perimenopauze

16.02.2024 | Blog

Simptomi u perimenopauzi

Glavne promjene koje prate godine prije posljednje mjesečnice uzrokovane su postepenim padom lučenja progesterone I estrogena iz jajnika I promjenama u njihovom medjuomjeru. Pad lučenja progesterone najavljuje postepeni prestanak ovulacija. Obično ga slijedi postupni pad lučenja estrogena, koje, nakon nekoliko godina, može potpuno prestati. Procjenom vrijednosti estradiola, (E2) , hormona koji stimulira folikule (FSH) , antimilerovog hormona (AMH) I nekih drugih hormona koje luči jajnik, indeksa tjelesne mase (BMI) I navike pušenja, može se, donekle, procijeniti kada će menstruacije posve prestati.Medjutim, promjene u tijelu koje mogu uzrokovati ozbiljne probleme javljaju se I mogu se pratiti I nekoliko godina prije menopause.

Ciklus obično postaje sve kraći, dkale žena koja je imala ranije ciklus na 28-30 dana prvo će primijetiti da menstruacije postaju učestalije. U jednom trenutku će posve prestati. Ta zadnja menstruacija je menopauza. Nakon toga, svako krvarenje , neovisno o količini može ukazati na problem I mora biti razjašnjeno.

Najčešći simptomi u perimenopauzi

Navale vrućine.

U većine žena prate menstruaciju tijekom godina koje prethode menopauzi I tada nisu neugodni. S godinama postaju neugodniji. Žene ih opisuju kao nagli osjećaj vručine u prsima I licu, koji se potom širi cijelim tijelom. Nakon vručine koja se osjeća nekoliko,m inuta slijedi profizno znojenje I nerijetko, palpitacije ( “preskakanje” srca). U nekih žena javlja se strah, čak I zimica….. Napadaji valova vručine mogu se javljati tijekom dana, no još su češći noću. Napadaji vručine traju obično dulje od godinu dana, no u nekih žena nastavljaju se dugi niz godina, pa I nakon 70.-te.

Poremetnje spavanja

Imaju ih I žene koje nemaju napadaje vrućine. Susreću se I u preko 50% pre I postmenopauzalnih žena. Često ih prate , ili čak uzrokuju strah I depresija. Premda liječenjem navala vrućine I san može postati kvalitetniji, ima mnogo žena u kojih se poremetnje spavaju nastavljaju I kada su navale vrućine zaustavljene.

Depresija

U vrijeme menopauzalne tranzicije, depresija se javlja u mnogih žena, posebice onih koje nikada ranije nisu imale psihičkih problema.

Suhoća rodnice

To je izravna posljedica pada u koncentracijama estrogena. Sluznica rodnice ima receptore za estrogene, pa, kada ih više nema postaje tanka, s posljedicom suhoće, pečenja, svrbeža I poteškoća kod spolnih odnosa.  Rodnica se skraćuje I suzuje. Dok se suhoća rodnice može susresti u ne više od 3% žena reprodukcijske dobi, kod onih u vrijeme kasne menopauzalne tranzicije ima je oko20% žena, a  čak do 50% onih u poslijemenopauzi,. Smetnje se s vrmenom pogoršavaju. Nastavak spolne aktivnosti ima značajan protektivni učinak.

Spolna funkcija

Sa smanjenjem koncentracije estrogena smanjuje se dotok krvi u genitalne organe. To je glavni razlog za smanjenje vlaženja rodnice I smanjenje spolnog nagona. Suhoća rodnice I nelagoda kod odnosa dodatni su nepovoljni učinak. Ove tegobe odlično reagiraju na lokalno liječenje estrogenima.

Bolovi u zglobovima

To su smetnje koje gotovo redovito prate peri I poslijemeopuzalčne godine I susreću se u više od polovice žena. Teže su izraženi u debelih I depresivnih. Smetnje se mogu ublažiti lokalnom I sistemskom primjenom estrogena.

Neke žene imaju izražene bolove u dojkama I migrene u vrijeme posljednjih mjesečnica prije menopause.

Lučenje estrogena iz jajnika nakon menopause gotovo posve prestaje. Jajnik I dalje luči testosterone, a on se u masnom tkivu konvertira u estrogen, pa je manjak estrogena uvijek niži u žena većeg indeksa tjelesne mase. Glavne  dugoročne posljedice nedostatka estrogena su:

• Gubitak koštane mase I osteoporoza – najveći je u prvim godinama nakon menopause
• Kardiocirkulacijske bolesti
• Demencija
• Artritis
• Promjena sastava tijela- nagomilavanje masti
• Promjene kože-atrofija
• Poremetnje ravnoteže

Ključ zdravlja

16.02.2024 | Blog

Ključ zdravlja

Ključ za zdravlje je uklanjanje oksidativnog stresa iz stanice. Povišenje oksidativnog stresa i zadržavanje oksidativnog stresa povišenim uzrok je kroničnih bolesti. Jedini put djelotvornog uklanjanja patogena je izložiti ga oksidativnom stresu.-Fentonovoj reakciji. To je zapravo način svakog biooksidacijskog liječenja. Djelotvorne terapije zapravo imitiraju način na koji zdravo tijelo uklanja patogene.

Oksidativni stres

Oksidacija je proces uklanjanja, a redukcija vraćanje  elektrona prethodno  oksidiranim biomolekulama (nukleinske kiseline, molekule proteina, ugljikohidrata, masti, encimi, strukturne molekule).  Ova medju izmjena jedan je od najvažnijih bioloških proces. Oksidirane molekule gube svoje biološke funkcije. U reduciranom stanju ponovno  su biološki djelotvorne. Na molekularnoj dakle razini za biološki učinak svakog sustava u tijelu važno je prvenstveno jesu li njegove molekule oksidirane ili nisu. S izuzetkom oksidacije koja je način poticanja metaboličkih putova, u svakom drugom slučaju oksidacija molekula je način na koji se pokreće patološki proces u tijelu. Dakle, ako želimo procijeniti jesu li molekule, organi, ili cijelo tijelo zdravi ili nisu trebamo procijenti stupanj njihove oksidacije. Važno je koje su molekule oksidirane, u kojem organu ili dijelu tijela, u kojoj mjeri i koliko su dugo ti dijelovi zahvaćeni oksidacijom. Drugim riječima, bolest je zapravo stanje opsežne, dugotrajne oksidacije organa, tkiva, i cijelog tijela. Oksidativni stres je ekscesivna prisutnost oksidiranih biomolekula, relativno i u odnosu na prisutnost normalnih biomolekula u reduciranom stanju.  Prekidanjem oksidirosti prestaje bolest.  Svaki stupanj oksidacije koji nadilazi onaj neophodan za pokretanje signalnih metaboličkih putova je patološki.

Uzroci stresa oksidacijom

Sve molekule koje direktno ili indiraktno uzrokuju oksidaciju biomolekula su uzroci oksidativnog stresa.  To su za tijelo otrovi. Jednom oksidirana, biomolekula može povratiti svoju normalnu funkciju samo u koliko postoji raspoloživa tvar koja će joj vratiti oduzeti elektron; dakle ako na nju djeluju  tvari koje reduciraju.

Dakle, oksidant je otrov koji oduzima elektron normalnoj, zdravoj molekuli , a antioksidant  taj elektron vraća biomolekuli i time joj osigurava normalnu funkciju. Toksini su otrovi za stanicu, zovemo ih još i slobodnim radikalima i reaktivnim  oksidacijskim spojevima. Jednostavno, ako tvar nema mogućnost oduzeti izravno ili neizravno elektron biomolekuli , ona nije toksin i ne može stetiti tijelu. Kad govorimo o zdravoj prehrani mislimo pod tim upravo to jesu li u nekoj hrani zastupljene tvari koje nakon probave imaju sposobnost reducirati oksidirane dijelove tijela. Na moleklarnom dakle nivou otrov je svaka tvar koja oduzima elektrone, a  hrana ili nutrijent je svaka molekula koja taj elektron može vratiti. Zdravlje ovisi dakle o tomu postoji li u tijelu normlnan medjuomjer  tvari koje oksidiraju i tvari koje reduciraju; prevaga oksidansa uzrokuje bolest. Je li nešto  za tijelo otrovno ili nutritivno vrijedno ovisi zapravo samo o tomu u kojoj mjeri  djeluje na oksidacijsko/redukcijsku ravnotežu. Npr. ebola je toliko opasna samo zato jer uzročnik promptno uklanja sav C vitamin u tijelu i u njegovom potpunom nedostatku javljaju se generalizirana krvarenja….Najčešći  patogeni koji uzrokuju oksidacijski stres u tijelu su infekcije, a njihovo porijeklo u većine ljudi u parodontu, tonzilama, respiracijskom epitelu  i u konačnici crijevu jer se toksini stalno gutaju i time neprekidno obnavlja oksidacijski stres u gastointestinalnom sustavu. Odatle se prenose bilo gdje u tijelo.Oksidacije stanica uzrokuje razne bolesti, ovisno, naravno o afinitetu patogena prema odredjenom tkivu. Ako su ciljni organ (tkivo) sustavi za osiguranje energenata za tijelo, npr. stvaranje ATP-a., oksidacije otrovom može uzrokovati akutno otrovanje i  gotovo tenutnu smrt, kao npr kod trovanja cijanidima. Infekcija npr. tonzila nekom bakterijom uzrokovat će oksidaciju tkiva tonzila, umnažanje bakterija u ciljnom tkivu, gutanje i stalno zaražavanje probavnog sustava i polagano širenje oksidacijskog oštećenja drugdje u tijelo. Već postojeći oksidacijsko oštećenje npr. srca, genitalnih organa i sl., olakšat će nastanak klinički manifestnog oštećenja tih organa i uz manje količine novopridošlih otrova….

Indikator oksidacijskog stresa stanice su:

• Nivo unutarstaničnog kalcija
• Nivo unutarstaničnog magnezija
• Nivo nivo unutrstaničnog vitamina C
• Nivo unutarstaničnog glutationa

Posebno je važno obratiti pozornost na vrijednosti unutarstaničnog kalcija. Povišene vrijednosti izravni su znak oksidacijskog stresa. Što su više, to je oksidacijski stres veći. Literaturni podaci pokazuju da su povišene razine unutrstaničnog kalcija lako postižu nekontroliranim unošenjem raznim dijetetskim pripravcima ili prilagodjenom prehranom ili su posljedica bolesti , izravno povezane sa povišenom smrtnošću. Npr. povišen unutarstanični kalcij izravno uzrokuje smrt od srčane kljenuti. Zato treba biti oprezan s nekritičko m primjenom raznijnkalcij suplementa koji se danas naširoko preporučaju, prodaju i uzimaju.

Biofilm-što je to

16.02.2024 | Blog

Biofilm

Biofilm je kolekcija patogenih mikroorganizama povezanih s površinom ili medjusobno  tvarima koje čine polimer. Normalna mikroflora  organizma tzv „dobre bakterije“, ne stvara biofilm. Polimer koji veže patogene u biofilm stvaraju same bakterije i razlikuje se ovisno o soju bakterija koji ih stvara i osobinama mikrookoline, tkiva, u kojem se stvara. Medjustanična tekućina medju vlaknima polimera slobodno cirkulira olakšavajući prehranu kolonija.  Zgodno je primjećeno kako stvoreni biofilm zapravo oponaša primitivni organizam. Osim bakterija, biofilm stvaraju gljivice, npr. kandida, kokcidije, trihosporon, a nadjeni su i biofilmom zaštićene kolonije patogena gradje koja se obično pripisuje virusima. U plakovima parodonta ili u genitalnim organima česti su polimikrobni plakovi, kombinacije više sojeva mikroba ili spoj mikroba i gljivica, mikroba, gljiva i parazita itd….. Drži se da je bakterijska vaginoza zapravo posljedica biofilmom prekrivenih i zaštićenih kolonija gram negativnih bakterija, uz posebice često prisutnu gardrnerelu vaginalis. Biofim postoji i intracelularno, dakle unutar stanica.

Ukoliko nisu promptno odstranjeni djelovnjem imunosnog sustva, patogeni u tijjelu uvijek će stvoriti biofilm koji ih štiti i omogućuje im preživljenje. Ispod biofilma aktivni rast patogena je ograničen, ali je stalan. Ni jedan poznati antibiotik ne može uništiti patogene ispod biofilma. Oni ovdje stalno stvaraju nusprodukte metabolizma i stalno uzrokuju intoksikaciju tijela. Biofilm postoji na svim mjestima kronične upale, na svim mjestima fokalnih infekcija i na mjestima gdje bakterije stvore apsces. Biofilm zapravo omogućuje da infekcija postane kronična. Drži se da biofilm može uzrokovati  nastanak malignoma, a bakterije zaštićene biofilmom omogućuju i stvaranje plakova ateroskleroze u koronarnim arterijama, karotidama, u ugrušcima koji uzrokuju infarkte, venske i arterijske tromboze, uzrokuju nakupljanje tekućine u perikardu i pleuri, sudjeluju u stvaranju proširenja krvnih žila (aneurizme), nakupljaju se u mozgu , zglobovima i posteljicama uzrokujući tako niz poremetnji trudnoće. Ovaj način remećenja zdravlja patogenima zapravo je puno češći od akutnih infekcija bez obzira jesu li one lokalne ili sistemske jer je svatko od nas tijekom života imao neku infekciju, odnosno bakterije su negdje postojale i stvorile biofilmom zaštićene kolonije koje se uvijek mogu aktivirati. Ovaj vid uzrokovanja kroničnih bolesti rijetko je u fokusu interesa  i njemu se malo govori i misli. A zapravo, većina ljudi i ne znajući živi s  biofilmom na brojnim lokacijama  i ima probleme za koje se pretpostavlja da su osobine njihova tijela i da ih se zapravo ne može izliječiti. Premda biofilmom zaštićeni patogeni mogu postojati svugdje u tijelu, najčešći su u ustima (periodontalni prostor i na jeziku ili unutar punjenih zubnih korijena), sinusima i respiratornom epitelu. Sudeći prema rezultatima brojnih objavljenih istraživanja, biofilmom zaštićene kolonije patogena  zapravo su uzrok tih bolesti. Npr. perioodontalni procesi nadjeni su u većine bolesnika s Alzheimerom, kod Parkinsonove bolesti, u oboljelih od sistemskih kolgenoza, jako povećavaju smrtnost od miokardijalnog infarkta, cerebrovaskularnog inzulta. Drže se odgovornim za brojne slučajeve ponavljno izgubljenih trudnoća, za nastanak brojnih komplikacija trudnoće, smatraju se uzrokom neplodnosti, sindroma policističnih jajnika, erektilnih disfunkcija.  Uspješno pak izliječenje dovodi do poboljšanja i nerijetko ozdravljenja.

Patogeni u tijelu postoje u dva oblika; kao slobodni, pojedinačno u krvi i tada klinički postoji akutna infekcija ili su u tkivu vezani u oblike biofilma. Zadržavanje patogena na mjestu ranije infekcije je pravilo, a ne izuzetak. U koliko primarna akutna upala nije promptno i temeljito izliječena, patogeni će se uvijek zadržati zaštićeni biofilmom, klinički neprepoznatljivi, ali  stalno prisutni. Povremeno, pojedini dijelovi biofilma mogu biti potisnuti u krv i izazvati  kliničke simptome akutne infekcije. Kronična infekcija može pak godinama tinjati , npr. sinusitis, prostatitis, otitis, adneksitis, endometritis, uz malo ili nimalo kliničkih simptoma.

Biofilm je rezistentan prema  antibioticima: oni slabo i sporo prodiru u biofilm, komponente biofima suprotstavljaju se djelovanju antibiotika ili ga razaraju,  efektori imunosnog sustava koji zajedno s antibiotikom eliminiraju patogene ne prepoznaju patogene u biofilmu ili su nedjelotvorni u sredinama biofilma ili pak teško prodiru u njega. Osim toga patogeni u biofilmu sporo rastu, a mehanizam djelovanja antibiotika upravo je utjecaj na prestanak umnažanja patogena i djeluju upoavo na njihov rast i razmnožavanje . Biofilm je nerijetko hipoksičan, a u takovom okruženju  djelovanje je antibiotika slabije. Posebno su rezistentni stari biofilmovi. Općenito, kad postoji infekcija na koju ne djeluje antibiotik koji bi prema antibiogramu trebao biti djelotvoran, to obično znači da je infekcija kronična zbog postojećeg biofilma.

11.01.2024 | Blog

Biofilm

Biofilm je kolekcija patogenih mikroorganizama povezanih s površinom ili medjusobno  tvarima koje čine polimer. Normalna mikroflora  organizma tzv „dobre bakterije“, ne stvara biofilm. Polimer koji veže patogene u biofilm stvaraju same bakterije i razlikuje se ovisno o soju bakterija koji ih stvara i osobinama mikrookoline, tkiva, u kojem se stvara. Medjustanična tekućina medju vlaknima polimera slobodno cirkulira olakšavajući prehranu kolonija.  Zgodno je primjećeno kako stvoreni biofilm zapravo oponaša primitivni organizam. Osim bakterija, biofilm stvaraju gljivice, npr. kandida, kokcidije, trihosporon, a nadjeni su i biofilmom zaštićene kolonije patogena gradje koja se obično pripisuje virusima. U plakovima parodonta ili u genitalnim organima česti su polimikrobni plakovi, kombinacije više sojeva mikroba ili spoj mikroba i gljivica, mikroba, gljiva i parazita itd….. Drži se da je bakterijska vaginoza zapravo posljedica biofilmom prekrivenih i zaštićenih kolonija gram negativnih bakterija, uz posebice često prisutnu gardrnerelu vaginalis. Biofim postoji i intracelularno, dakle unutar stanica.

Ukoliko nisu promptno odstranjeni djelovnjem imunosnog sustva, patogeni u tijjelu uvijek će stvoriti biofilm koji ih štiti i omogućuje im preživljenje. Ispod biofilma aktivni rast patogena je ograničen, ali je stalan. Ni jedan poznati antibiotik ne može uništiti patogene ispod biofilma. Oni ovdje stalno stvaraju nusprodukte metabolizma i stalno uzrokuju intoksikaciju tijela. Biofilm postoji na svim mjestima kronične upale, na svim mjestima fokalnih infekcija i na mjestima gdje bakterije stvore apsces. Biofilm zapravo omogućuje da infekcija postane kronična. Drži se da biofilm može uzrokovati  nastanak malignoma, a bakterije zaštićene biofilmom omogućuju i stvaranje plakova ateroskleroze u koronarnim arterijama, karotidama, u ugrušcima koji uzrokuju infarkte, venske i arterijske tromboze, uzrokuju nakupljanje tekućine u perikardu i pleuri, sudjeluju u stvaranju proširenja krvnih žila (aneurizme), nakupljaju se u mozgu , zglobovima i posteljicama uzrokujući tako niz poremetnji trudnoće. Ovaj način remećenja zdravlja patogenima zapravo je puno češći od akutnih infekcija bez obzira jesu li one lokalne ili sistemske jer je svatko od nas tijekom života imao neku infekciju, odnosno bakterije su negdje postojale i stvorile biofilmom zaštićene kolonije koje se uvijek mogu aktivirati. Ovaj vid uzrokovanja kroničnih bolesti rijetko je u fokusu interesa  i njemu se malo govori i misli. A zapravo, većina ljudi i ne znajući živi s  biofilmom na brojnim lokacijama  i ima probleme za koje se pretpostavlja da su osobine njihova tijela i da ih se zapravo ne može izliječiti. Premda biofilmom zaštićeni patogeni mogu postojati svugdje u tijelu, najčešći su u ustima (periodontalni prostor i na jeziku ili unutar punjenih zubnih korijena), sinusima i respiratornom epitelu. Sudeći prema rezultatima brojnih objavljenih istraživanja, biofilmom zaštićene kolonije patogena  zapravo su uzrok tih bolesti. Npr. perioodontalni procesi nadjeni su u većine bolesnika s Alzheimerom, kod Parkinsonove bolesti, u oboljelih od sistemskih kolgenoza, jako povećavaju smrtnost od miokardijalnog infarkta, cerebrovaskularnog inzulta. Drže se odgovornim za brojne slučajeve ponavljno izgubljenih trudnoća, za nastanak brojnih komplikacija trudnoće, smatraju se uzrokom neplodnosti, sindroma policističnih jajnika, erektilnih disfunkcija.  Uspješno pak izliječenje dovodi do poboljšanja i nerijetko ozdravljenja.

Patogeni u tijelu postoje u dva oblika; kao slobodni, pojedinačno u krvi i tada klinički postoji akutna infekcija ili su u tkivu vezani u oblike biofilma. Zadržavanje patogena na mjestu ranije infekcije je pravilo, a ne izuzetak. U koliko primarna akutna upala nije promptno i temeljito izliječena, patogeni će se uvijek zadržati zaštićeni biofilmom, klinički neprepoznatljivi, ali  stalno prisutni. Povremeno, pojedini dijelovi biofilma mogu biti potisnuti u krv i izazvati  kliničke simptome akutne infekcije. Kronična infekcija može pak godinama tinjati , npr. sinusitis, prostatitis, otitis, adneksitis, endometritis, uz malo ili nimalo kliničkih simptoma.

Biofilm je rezistentan prema  antibioticima: oni slabo i sporo prodiru u biofilm, komponente biofima suprotstavljaju se djelovanju antibiotika ili ga razaraju,  efektori imunosnog sustava koji zajedno s antibiotikom eliminiraju patogene ne prepoznaju patogene u biofilmu ili su nedjelotvorni u sredinama biofilma ili pak teško prodiru u njega. Osim toga patogeni u biofilmu sporo rastu, a mehanizam djelovanja antibiotika upravo je utjecaj na prestanak umnažanja patogena i djeluju upoavo na njihov rast i razmnožavanje . Biofilm je nerijetko hipoksičan, a u takovom okruženju  djelovanje je antibiotika slabije. Posebno su rezistentni stari biofilmovi. Općenito, kad postoji infekcija na koju ne djeluje antibiotik koji bi prema antibiogramu trebao biti djelotvoran, to obično znači da je infekcija kronična zbog postojećeg biofilma.

Brzina stvaranja biofilma je različita, no neuspješno uklonjeni patogeni stvorit će biofilm već 48 sati nakon početka njihova umnažanja. Njegov nastanak mogu spriječiti neke prirodne supstance, a nerijetko je najvažnija pravilno održavanje zuba i gingive, te čišćenje jezika koji je zbog svoje gradje često sjedište biofilmom zaštićenih patogena. Proces stvaranja biofilma jako usporava pravilna funkcija tiroidne žlijezde, normalna fluktuacija spolnih hormona i vrijednosti vitamina C i D, te cinka i magnezija. Biofilm će se stvoriti uvijek, osim ako njegovo stvaranje ne spriječe tvari koje mogu onemogućiti njegov nastanak, mogu ga razoriti  ili djelotvornim prodorom u biofilm uspješno uklanjaju same patogene unutar njega.